Mnogim migrantima koji stignu u Evropu teško je govoriti o traumama putovanja. Ali Ibrahim Somahoro neobično je iskren: četiri godine koje su mu trebale od Obale Slonovače do Francuske smatra “izgubljenim godinama”.

“Ne bih to više ponovio ni za šta na svijetu”, kaže 20-godišnji mladić jedva susprežući emocije.

“Poniženja koja sam doživio nisu za ljude”.

Nakon što je prošao pakao u Libiji i izgubio najboljeg prijatelja u Sredozemlju, Somahoro je napokon završio u Briansonu, gradu visoko u francuskim Alpama.

Iako izgleda kao svaki drugi mladić, Somahoro se već nagledao užasa za cijeli život.

“Ne znam ni sam koliko sam puta bio blizu smrti. Iskreno, izgubio sam četiri godine života”.

Somahoro je jedan od stotina mladih Afrikanaca koji su se iz Italije vukli preko Alpa u Francusku, koristeći se jednom od manje poznatih migrantskih ruta.

Rođen u siromašnoj porodici u udaljenom selu u Obali Slonovače, odrastao je s ujakom u ekonomskoj prijestolnici zemlje Abidjanu.

Ujak je, međutim, izgubio život u nasilju nakon spornih izbora 2011. i Ibrahim je u 13-oj godini ostao prepušten sam sebi. Završio je u uličnoj bandi.

“Imao sam prijatelja koji mi je bio kao stariji brat i shvatili smo da to nije život”, kaže Ibrahim.

Zato su spakovali stvari i otisnuli se u međunarodnu pustolovinu kada je Somahorou bilo samo petnaest.

Prvo su stigli u susjednu Burkinu Faso, ali i ondje je uskoro izbila politička kriza i prateće nasilje.

Zato su dvojica mladića krenula dalje, prvo u Niger, jednu od najsiromašnijih zemalja svijeta, a zatim u Libiju, gdje su čuli da ima posla na obnovi zemlje nakon svrgnuća diktatora Moamera Gadafija.

Nisu niti naslutiti mogli kakve ih grozote tamo čekaju.

Završili su u pustinjskom gradu Sabhi, gdje su afričke migrante držali kao roblje i prisiljavali ih na rad.

Od tamo su nekako uspjeli pobjeći i krenuli za Tripolij, glavni grad Libije. Ondje je Somahoro radio kao nadničar, ali su ga poslodavci često zlostavljali i uperili mu pištolj u glavu kada se usudio zatražiti povišicu.

Godine 2016. proveo je nekoliko sedmica u libijskom zatvoru ni kriv niti dužan. Svaki je dan bio izložen neljudskim poniženjima, spavao je u prljavštini i hranio se mrvicama hljeba.

“Bilo nas je više od stotinu u tamnici, a čuvar bi nam bacio 70 komadića hljeba. Ljudi su se tukli za okrajke, a oni su nas snimali. Bilo im je to zabavno”, prisjeća se.

Krijumčari ljudima, u međuvremenu, nudili su im “lako” putovanje u Evropu.

“Govorili su nam da smo za pola sata preko u Italiji. Vaši prijatelji su već ondje, pa zašto i vi ne biste pokušali?”, prepričava mladić.

U onakvim uvjetima lako je povjerovati u to i odlučiti domoći se Evrope pod svaku cijenu.

Pred kraj 2016. Somahoro i njegov prijetelj otisnuli su se za Italiju u dva prekrcana gumenjaka.

Prijatelj mu se utopio kada se njegov gumenjak probušio i potonuo. Potreseni Somahoro morao je dalje nastaviti sam.

Potucao se po Italiji, među ostalim spavajući u šatoru zimi. Naposljetku je čuo da neki migranti iz zapadne Afrike idu u Francusku preko prijevoja Ešele u Alpama, gdje na 1.762 metra nadmorske visine nema granične kontrole.

Dva su mu dana trebala da prođe planinu i u Francusku je ušao u januaru 2017.

Ondje su ga prihvatili volonteri i pomogli mu da završi tečaj za njegovatelja. Njegov zahtjev za azilom, međutim, još je u proceduri.

“Nemam fiksno mjesto za život, sele me iz porodice u porodicu”, kaže.

“Pitam se šta radim ovdje. Od mene nema nikakve koristi. Život ne bi trebao izgledati tako da sjedim u kući i ne radim ništa. Želim biti koristan”, objašnjava i zaključuje “Želim nečim pozitivnim pridonositi društvu”. (Index.hr)