Najžilavije životinje na svijetu nisu ni pozamašni slonovi, a ni pingvini koji mogu da izdrže izuzetno niske temperature. Nisu to ni nevjerovatno otporne bubašvabe. Šampioni izdržljivosti su simpatična mikroskopska stvorenja poznata kao tardigradi ili vodeni medvjedi.

Tardigradi aktiviraju nekoliko pozajmljenih gena, koji su u drugim organizmima zaduženi za stresno okruženje.

Ove životinje se mogu naći svuda – na najvišim planinama i u najdubljim okeanima, u vrelim izvorima i antarktičkom ledu. Ne smeta im ni život u New Yorku.

Negostoljubivim uslovima se prilagođavaju tako što prelaze u stanje u kome su takoreći neuništive: nakon što uvuku svojih osam nogu, njihovo okruglasto tijelo se smanjuje, izbacujući gotovo svu tečnost i pretvarajući se u suhu cijev, tzv. “bačvu”. Metabolizam gotovo potpuno prestaje, čime praktično postaju mrtve. Međutim, dok lebde na ivici smrti gotovo ih je nemoguće ubiti.

Kada su u stanju “bačve”, tardigradima ne treba ni hrana ni voda. Mogu da izdrže temperature blizu nule, ali i čak 151 stepen Celzijusa, ali i ogromna opterećenja u dubinama okeana, doze zračenja koje bi ubile druge životinje i dejstvo toksičnih rastvora. Do današnjeg dana one su jedine životinje koje su bile izložene vakuumu svemira i preživjele, ili barem položile jaja koja su preživjela. Njihova jedina slabost je, kako je rekao jedan naučnik, “osjetljivost na mehanička oštećenja”. Drugim riječima, možete da ih zgnječite.

Naučnici već vekovima znaju za sposobnost tardigrada da se potpuno isuše. Međutim, novo istraživanje navodi na zaključak da je upravo ta sposobnost, na čudan i indirektan način, doprinela njihovoj nenadmašnoj izdržljivosti. Zahvaljujući tome oni imaju sposobnot da apsorbuju gene bakterija i drugih organizama – gene koji će obogatiti njihov genom do stepena kakav ne postoji kod drugih životinja.

Tomas Butbi sa Univerziteta Sjeverne Karoline u Chapel Hilu došao je do ovog otkrića poslije prvog sekvenciranja genoma tardigrada. Njegov tim se koncentrisao na vrstu Hypsibious dujardini, koja spada u rijetke od ukupno 700 vrsta koje se lako uzgajaju u laboratoriji.

Butbi je u prvi mah pomislio da je njegov tim loše obavio posao, jer su podaci govorili o obilju gena koji su poticali od bakterija i drugih organizama, a ne životinja.

“Svi smo pomislili da je riječ o uljezima”, kaže on. Možda su mikrobi zagadili uzorke, pa se njihov DNK pomiješao sa genomom tardigrada.

Naučnici su, međutim, brzo shvatili da je riječ o dijelovima njegovog genoma, pri čemu tuđi geni čine čak 17,5 posto ili šestinu njegovog genoma. Više od 90 posto poticalo je od bakterija, dok su drugi poticali od zasebne grupe mikroba, tzv. arheja, gljivica, pa čak i biljaka. “Njihov broj je bio zaista zapanjujući”, kaže Butbi.

Kako su oni uopšte dospjeli u genom tardigrada? Butbi misli da odgovor leži u trima specifičnostima vodenih medvjeda. Prvo, oni su sposobni za samoisušivanje, postupak u okviru koga se njihov DNK dijeli na sitne fragmente. Drugo, mogu da se vrate u život putem rehidratacije, tokom koje njihove ćelije postaju propustljive i samim tim sposobne da propuste molekule iz okruženja, uključujući i DNK, i na taj način popravljaju štetu nastalu kada su se isušili.

Butbijev tim je otkrio da tardigradi aktiviraju nekoliko pozajmljenih gena, koji su u drugim organizmima zaduženi za stresno okruženje. Zvuči uzbudljivo, jer navodi na zaključak da ove životinje barem dio svoje legendarne izdržljivosti duguju genetskim donacijama od bakterija. (blic.rs)