Živimo u vremenu u kome je sintagma “budi ono što jesi” glavni savjet za život, ljubav i karijeru. Međutim, za većinu ljudi, “budi ono što jesi” zapravo je veoma loša formula.

Želimo da živimo autentičnim životom, da se vjenčavamo sa autentičnim partnerom, radimo za autentičnog šefa, glasamo za autentičnog predsjednika.

“Nisam ni sanjala da ‘biti ono što jesi’ može da donese toliko bogatstvo kao u mom slučaju”, izjavila je američka voditeljka Oprah Winfrey u šali prije nekoliko godina. “Da sam to znala, pokušala bih mnogo prije.”

Međutim, istina je da niko ne želi da vidi ko ste vi zapravo. Svako od nas ima misli i osjećanja za koja vjerujemo da su od suštinskog značaja za naš život, ali je bolje da ih ne pokazujemo.

Tako je američki novinar i autor A. J. Jackobs posvetio je nekoliko sedmica nastojanju da bude potpuno autentičan. Jednoj urednici je rekao da bi volio da spava s njom da nije oženjen, a dadilji da bi volio da mu bude djevojka da ga supruga napusti. Petogodišnjoj prijateljevoj kćerki rekao je da bubica u njenim rukama ne spava, nego da je mrtva. Tastu i tašti je rekao da je razgovor s njima dosadan. Nije teško zamisliti kakav je bio ishod ovog eksperimenta.

“Svijet funkcioniše zahvaljujući obmani”, zaključio je on. “Bez laži, brakovi bi propadali, radnici bi dobijali otkaz, ego mnogih bio bi uništen, vlade bi padale.”

Autentičnost vs. prilagođavanje

U kojoj mjeri ćete težiti da budete autentični zavisi od stepena u kome ste skloni da se prilagođavate okruženju. Ako je stepen veoma visok, vi ćete neprestano “skenirati” okruženje u potrazi sa nagovještajima u međuljudskoj komunikaciji kako biste se prilagodili. U tom slučaju spadate u one koji mrze neprilagođeno ponašanje i očajnički pokušavaju da ne uvrijede bilo koga.

Međutim, ako je osmatranje okruženja i sklonost ka prilagođavanju ponašanja slabije izražena, onda spadate u ljude koji se više upravljaju prema unutrašnjem stanju, bez obzira na okolnosti.

Ljudi kod kojih je ova osobina slabo izražena, kritikuju one druge, nazivajući ih kameleonima i folirantima. Činjenica je da je u određenim situacijama autentičnost na mjestu. Neka preliminarna istraživanja navode na zaključak da ljudi koji prilagođavaju ponašanje okruženju imaju sretnije brakove i da se rjeđe razvode. U ljubavnim vezama, autentičnost može da dovede do veće bliskosti.

Međutim, u ostalim oblastima plaćamo visoku cijenu pretjerane autentičnosti. Ljudi koji se prilagođavaju društvenom okruženju brže napreduju i ostvaruju veći status, dijelom i zato što im je u većoj mjeri stalo do ugleda. Mada ovo liči na nagrađivanje laži, činjenica je da ovi ljudi posvećuju više vremena sagledavanju tuđih potreba i nastojanju da pomognu drugima. Sveobuhvatna analiza 136 studija o 23.000 zaposlenih pokazala je da ljudi sa izraženijim stepenom osmatranja i prilagođavanja društvenom okruženju ostvaruju mnogo bolje rezultate, češće bivaju unaprijeđeni i dospijevaju na rukovodeće položaje.

Autentičnost kao problem

Zanimljivo je da među ženama ima više onih koje slabo kontrolišu ponašanje kako bi se prilagodile okruženju nego među muškarcima, možda zato što su u većoj mjeri izložene kulturnim pritiscima da izraze svoja osjećanja. Nažalost zbog toga im prijeti opasnost da ih drugi dožive kao slabe i neprofesionalne.

Kada je Sintija Danaher unapređena u generalnog direktora grupe “Hjulit-Pakard” ona je pred 5.300 zaposlenih izjavila da je posao “plaši” i da joj je “potrebna pomoć”. Bila je autentična, ali njen tim je u prvi mah izgubio povjerenje u nju. Neki naučnici čak tvrde da nizak stepen socijalnog prilagođavanja može da ima štetne posljedice po njihovo napredovanje.

Međutim, i osobe koje su sklone da se prilagođavaju mogu da osjete negativne posljedice vjerovanja u autentičnost, zato što ona polazi od pretpostavke da postoji suštinsko “ja”, suština naše ličnosti koja objedinjuje naša uvjerenja i sposobnosti. Psiholog Kerol Dvek davno je pokazala da samo vjerovanje da postoji nepromjenljivo “ja” može da ometa rast.

Djeca koja smatraju da su sposobnosti nešto utvrđeno i nepromjenljivo, odustaju poslije neuspjeha; menadžeri koji vjeruju da je talenat utvrđen i nepromjenljiv, nemaju uspjeha u vođenju zaposlenih. “Dok se trudimo da budemo bolji u onome što radimo, jasna i čvrsta svijest o našem “ja” kompas je koji nam pomaže da donosimo odluke i idemo ka cilju”, objašnjava Erminia Ibara, profesor organizacionog ponašanja u poslovnoj školi “Insead”. “Kada želimo da unesemo promjene u ono što radimo, previše krut doživljaj sopstvene ličnosti postaje sidro koje nas sprječava da nastavimo da jedrimo”, objašnjava ona.

Čemu treba da težimo, ako ne tome da budemo ono što jesmo? Prije više decenija, književni kritičar Lajonel Trilin ponudio je odgovor koji zvuči veoma staromodno za naše “autentične uši”: iskrenosti. Umjesto da tragamo za unutrašnjim “ja”, i ulažemo napore da ga izrazimo, Triling apeluje da krenemo od našeg spoljnog “ja”. Obratite pažnju kako se prikazujete drugima, a zatim nastojte da budete osoba kakvom sebe smatrate.

Umjesto da se mijenjate iznutra, unesite spoljašnost u sebe

Dr. Ibara, koja je analizirala savjetnike i investicione bankare, otkrila je da oni koji se u velikoj mjeri društveno prilagođavaju češće eksperimentišu s različitim načinima rukovođenja od svojih autentičnih kolega. Ovi ljudi su posmatrali više rukovodioce u organizaciji, preuzimali njihov način izražavanja i djelovanja i vježbali sve dok im to nije postala druga priroda. Nisu bili autentični, ali su bili iskreni. Zahvaljujući tome, postali su efikasniji. (blic.rs)