Uvijek smo se nekako libili govoriti o tom toliko patrijarhalnom što je zastupljeno u našem društvu, o tome da smo uglavnom ruralna zemlja i da smo, ma koliko se busali modernizom, još uvijek poprilično „zatucani“.

Piše za Frontal.ba Amela Sačić

Još uvijek se usuđujemo postavljati standarde i definicije tuđe sreće i uspjeha, a u Bosni i Hercegovini glavni elementi standardizacije uspješnosti su brak i djeca. Ako se u tom polju nisi ostvarila sele moja, pa ti i ne živiš. Ne postojiš, samo ti to još niko nije javio. Jer ovdje je pojam uspješnosti skladan, čitaj instagramski i fejsbukovski, brak i idilična porodica, kao što je i doktorska titula.

Ta titula nekako je uvijek pripadala onom naočitom, isturenom, jer nije šala biti doktor. Svi fakulteti su fakultetići, ali medicina… To ti je nauka…

A onda odeš kod tog naočitog gospodina što je godinama školovavao nauke sa kojima se niti jedna druga ne može mjeriti. Odeš onako rutinski na pregled, jer eto držiš do te kulture zdravlja i nije baš da u ordinaciju ne znaš ući bez detaljnog uputstva.

Uđeš, i onda ide uvod u dijagnostiku. Osnovne informacije, onako sporadična, tek usputna, ležerna pitanja…

Jeste li rađali, pita naočiti gospodin.

– Ne, odgovara pacijentica.

Pa šta čekamo majka mu stara?

To pitanje, kritika i davanje jasnih smjernica za budućnost ne samo da je neukusno, nego ozbiljno u pitanje dovodi postulate svega onoga u šta se doktori kunu.

Postavljajući ovakvo pitanje, naočiti gospodin ne pita stoje li iza ovog kratkog NE odgovora dani, mjeseci ili godine bezuspješnih pokušaja, bola i kreditnog zaduživanja. Hiljade suza. Stoje li čežljivi pogledi pri svakom susretu sa sretnom porodicom?

Ne pita, već na marginu stavlja hiljade žena koje možda nisu imale izbora, a one koje su odlučile biti sretne na drugačiji način proglašava nemajkama, preambicioznim i sebičnim ženama, jer kako se sama usuđeješ određivati parametre svoje sreće?

Ne pita niti za želje, niti za mogućnosti, jer njegova naočitost mu to dozvoljava.

A šta je sa naočitošću svih onih kojima će reakcija na moje 32 godine biti: „A nisi udata i nemaš djece?“. Tih svih prijatelja, rodbine, kolega i kolegica…

Nisam i nemam. Možda i ne mogu! Možda i neću, a šta i da hoću?

Hoće li me to učiniti društveno prihvatljivijom? Hoću li vam biti bliža i sličnija?

Trebamo li izbor životnog saputnika i ostvarivanje sebe kao roditelja svesti samo na ispunjavanje društvenih i bioloških normi?

Kada smo to zaboravili cijeniti izbore i slobode i jesmo li to zapravo ikada i znali? Kada smo prestali suosjećati i misliti o drugom? Kada su to životi drugih postali naši?

Dobri Mikula tu nas je kroz svoje stihove ponajbolje i opisao:

„Ka'š se ženit’? Ka'š se udavat’? Hajde reci, pa da mogu mirno spavat’. Imaš li djece? Pa nemaš! A što?  Šta čekaš više, što ne rješavaš to?“.