U Bosni i Hercegovini kod Srebrenika živi zajednica Rumuna. Njihovi preci bili su trgovački putnici koji su se trajno nastanili u selu Ravnuše.

Sada u tom mjestu živi pedesetak članova rumunske zajednice. Iako su tu godinama, žale se na teške uslove – lošu infrastrukturu i nepovezanost sa vodovodom.

Koja Todorović redovni je učenik šestog razreda. Do Druge osnovne škole u Srebreniku dolazi pješke. Kuća mu je deset kilometara od škole. Oko četiri kilometra prepješači do najbližeg autobusa. Uprkos tome, ne izostaje sa časova. Kaže da voli školu, učenje i drugove iz razreda.

„Najviše volim bosanski. Tu čitamo, nekad radimo pismenu vježbu, nekad se pripremamo za pismenu, nekad odgovaramo za ocjenu“, priča Koja Todorović.

Koja je jedno od devetoro djece iz zajednice Rumuna koji idu u ovu školu. Mnogi su zbog uslova u kojima žive i zbog udaljenosti škole prestali da dolaze. Uprava škole, uz pomoć nadležnih obrazovnih institucija i organizacije Save the Children, omogućila je poseban program za tu djecu kako bi nadoknadili izgubljeno i vratili se redovno u škole.

Pedagog škole objašnjava da su djeca po ubrzanom programu za jednu godinu mogli da završe dva razreda, i da se program pokazao kao uspješan.

„Takvim programom smo ih vratili u škole gdje im je i mjesto i dali im priliku da nastave obrazovanje sa ostalim učenicima. Moguće da je negdje bilo manjih problema, ali to su nastavnici sve svojim dopunskim i dodatnim časovima nadoknadili, tako da su ti učenici nastavili bez većih problem a dalje obrazovanje“, kaže Mirza Jahić, školski pedagog.

Otežano školovanje

Škola se završava oko pet popodne. U ovo doba godine već je mrak. Nekada ima društvo do kuće, ali danas je Koja jedino dijete iz Ravnuša koje je bilo na nastavi. Vraća se sam. Kaže da ga je ponekad strah jer se boji pasa.

„Ja se nekad bojim jer ima puno kerova. I onda nekad trčimo, a nekad je puno zima i bude nam mokra obuća“, kaže Koja.

„Koja i ostala deca kada se vraćaju iz škole treba peške da pređu put duži od tri i po kilometra. Kada je kiša, put je jako nepristupačan i blatnjav, a u opšte nema uličnog osvetljenja“, javlja reporterka Al Jazeere Natalija Lučić.

Kod kuće ga očekuju zabrinuti roditelji. Majka objašnjava da ne može da ga čeka na stanici i pješači sa njim jer je bolesna. Kaže da je izgubila zdravlje donoseći kante vode u kuću jer je u selu nema. Također, bez obzira na hladnoću, svakodnevno pere veš na ruke, napolju.

“Ja ću nositi svakodnevno vodu, oprat ću ga, neće ići prljav u školu. Al ako se ne obezbijedi prevoz ja ga ne dam više u školu. U pet sati već je mrak, može neko da ga stavi u kola, ukrade, i ode mi dijete“, kaže Miladinka, Kojina majka.

Bez obzira na teške uslove u kojima živi, Koja ima velike snove.

„Htio bih da postanem doktor“, kaže dječak.

Od toga ga dijeli mnogo učenja i rada, i za sada najveća prepreka. Mrak i seoski put. I strah, svaki dan.