Srijeda, 19. Septembar 2018.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Psihijatar s Harvarda: Kako da ne dočekate starost jureći sreću na pogrešnom mjestu (VIDEO)

Robert Waldinger je psihijatar i profesor na Harvardu. Kao šef studije koja traje već 75 godina o razvoju odraslih, uspio je da dođe do nevjerovatnih podataka o pravoj sreći i zadovoljstvu.
U svom Ted govoru Waldinger je objasnio važne stvari koje je saznao iz istraživanja. Zaista ga vrijedi čuti

– Šta nas održava zdravim i sretnim, kako prolazimo kroz život? Ukoliko biste ulagali dana u najbolju verziju sebe u budućnosti, gdje biste uložili svoje vrijeme i energiju? Nedavno je na milenijumskoj generaciji urađena anketa, pitali su ih koji su im najvažniji životni ciljevi i preko 80 procenata je reklo da im je najvažniji cilj da se obogate. A ostalih 50 procenata iz iste generacije mladih je reklo da im je drugi važan životni cilj da budu poznati.

I stalno nam govore da moramo da zapnemo na poslu, da se više trudimo i da više postižemo. Stekli smo utisak da je to ono što bismo trebali da slijedimo kako bismo imali dobar život.

Slike cjelokupnih života, izbora koje ljudi prave i kako su im se ti izbori odvijali, te slike je gotovo nemoguće napraviti.

Većina onoga što znamo o ljudskom životu znamo iz odgovora na pitanja o sjećanjima iz prošlosti i, koliko nam je poznato, osvrtanje u prošlost uopšte nije pouzdano.

Zaboravljamo ogromnu većinu onoga što nam se desilo u životu i ponekad je sjećanje istinski kreativno. Međutim, šta ako bismo mogli da posmatramo cjelokupne živote kako se vremenom razvijaju?

Šta kad bismo mogli da izučavamo ljude od tinejdžerskog uzrasta sve do starosti, kako bismo otkrili šta ljude održava sretnim i zdravim? Učinili smo to.

Harvardovo istraživanje razvoja odraslih je možda najduže istraživanje života odraslih koje je ikad sprovedeno. Tokom 75 godina smo pratili živote 724 muškarca, godinu za godinom, pitali smo ih o poslu, njihovim porodičnim životima, zdravlju i, naravno, pitali smo sve vreme ne znajući kako će njihove životne priče ispasti.

Ovakva istraživanja su izuzetno rijetka.

Skoro svi slični projekti se raspadnu u roku od jedne decenije jer prevelik broj ljudi napusti istraživanje ili finansiranje istraživanja prestane ili istraživačima nešto drugo odvuče pažnju, ili umru i niko ne nastavi započeti posao.

Međutim, kombinacijom sreće i upornosti nekoliko generacija istraživača, ovo istraživanje je preživjelo.

Oko 60, od naša prvobitna 724 muškaraca, su i dalje živi, i dalje učestvuju u istraživanju, većina je u devedesetim godinama.

I sada počinjemo da izučavamo preko 2.000 djece ovih muškaraca. A ja sam četvrti direktor istraživanja…

Pa, šta smo naučili? Koje su lekcije proizašle iz desetina hiljada stranica informacija koje smo sakupili o ovim životima? Pa, lekcije nisu o bogatstvu ili slavi ili sve vrjednijem i vrjednijem radu. Najjasnija poruka koja nam je stigla iz 75-ogodišnjeg istraživanja je sljedeća: dobri odnosi nas održavaju sretnijim i zdravijim, i tačka.

Naučili smo tri važne lekcije o odnosima.

Prva je da su društvene veze zaista dobre po nas i da usamljenost ubija.

Ispostavilo se da ljudi, koji su društveno povezaniji s porodicom, prijateljima, društvom, su srećniji, fizički zdraviji i žive duže od ljudi koji su lošije povezani.

A ispostavilo se da je iskustvo usamljenosti otrovno. Ljudi koji su izolovaniji od drugih, više nego što bi željeli da budu, otkrivaju da su manje sretni, zdravlje počnje da im se pogoršava rano tokom srednjih godina, njihove moždane funkcije ranije počnu da opadaju i žive kraće od ljudi koji nisu usamljeni.

A tužna istina je da u bilo kom momentu, više od jednog od pet Amerikanaca će reći da je usamljeno.

I znamo da možete biti usamljeni u gomili i da možete biti usamljeni u braku, pa je sljedeća velika lekcija koju smo naučili ta da se ne radi samo o broju prijatelja koje imate i ne radi se o tome da li ste u privrženoj vezi, već je važan kvalitet vaših bliskih veza.

Štite nas veze

Ispostavilo se da je život u središtu konflikta zaista loš za vaše zdravlje. Izrazito konfliktni brakovi, na primjer, bez mnogo ljubavi, ispostavilo se da su veoma loši po vaše zdravlje, možda i gori od razvoda.

A život unutar dobre, tople veze vas štiti.

Kako smo pratili naše muškarce sve do njihovih 80-ih, željeli smo da se osvrnemo na njih tokom srednjih godina i da vidimo možemo li predvidjeti ko će da ostari u sretnog, zdravog osamdesetogodišnjaka, a ko neće.

I kada smo sakupili sve što znamo o njima kad su imali 50 godina, njihove vrijednosti holesterola nisu te koje su predvidjele kako će da ostare. Već to koliko su zadovoljni u svojim vezama.

Ljudi koji su bili najzadovoljniji u svojim vezama s 50 godina su bili najzdraviji sa 80 godina.

A dobre, bliske veze čini se da ublažavaju bičeve i udarce starosti.

Naši najsretnije upareni muškarci i žene su izjavili, u svojim 80-im, da je u danima kad su osjećali više fizičkog bola, njihovo raspoloženje ostajalo jednako vedro.

Međutim, ljudi koji su bili u nezadovoljavajućim vezama, u danima kada bi prijavili više fizičkog bola, on je bio pojačan višim stepenom emotivnog bola.

Nije važno ko i koliko zvoca

A treća važna lekcija koju smo naučili o vezama i našem zdravlju je da dobre veze, ne štite samo naša tijela, već štite i naše mozgove.

Ispostavilo se da kad ste u sigurnoj i privrženoj vezi s drugom osobom, u svojim 80-im, to je poput štita, da ljudi koji su u vezama u kojim osjećaju da zaista mogu da računaju na drugu osobu kad je to potrebno, sjećanja tih ljudi duže ostaju jasna.

A ljudi u vezama u kojim osjećaju da zaista ne mogu da računaju na drugu osobu, ti ljudi ranije doživljavaju pogoršanje pamćenja.

A te dobre veze, ne moraju stalno da budu prijatne. Neki od naših osamdesetogodišnjih parova mogu zvocati jedno drugom po čitavi dan, međutim dokle god bi osjećali da se zaista mogu osloniti jedno na drugo kad dođe teško vrijeme, te svađe nisu uzimale danak njihvom pamćenju.

Dakle, ova poruka da su dobre, prisne veze dobre za naše zdravlje i dobrobit, ova mudrost je stara kao Grčka.

Zašto je ovo teško shvatiti i lako zanemariti? Pa, ljudi smo. Mi bismo zaista željeli brza rješenja, nešto što možemo da uzmemo zbog čega će naši životi biti dobri i takvi će i ostati.

Veze su haotične i složene, a vrijedan rad na održavanju porodice i prijatelja, nije ni seksi, ni glamurozan.

Uz to je i cjeloživotan. Nikad se ne završava.

Šta da uradim?

Ljudi iz našeg 75-ogodišnjeg istraživanja koji su bili najsretniji kao penzioneri su oni koji su aktivno radili na zamjeni prijatelja s posla, onim za zabavu. Baš kao milenijumska generacija u skorašnjem istraživanju, većina naših muškaraca, na samom početku, kao mladići, zaista su vjerovali da su slava i bogatstvo i velika dostignuća ono što moraju da jure da bi imali dobar život.

Ali iznova i iznova, tokom ovih 75 godina, naše istraživanje je pokazivalo da su najdalje stigli ljudi koji su se oslanjali na veze, s porodicom, prijateljima, zajednicom. Dakle, šta je s vama?

Recimo da imate 25 ili 40 ili 60 godina. Kako bi oslanjanje na veze uopšte izgledalo?

Pa, mogućnosti su skoro neograničene. Moglo bi da bude nešto prosto kao mijenjanje vremena ispred ekrana vremenom s ljudima ili oživljavanje učmale veze novom zajedničkom aktivnošću, dugim šetnjama ili izlascima uveče ili posezanje za članom porodice s kim niste razgovarali godinama jer sve te opšte poznate porodične svađe uzimaju užasan danak ljudima koji su zlopamtila.

Želio bih da završim citatom Marka Twaina. Prije više od jednog vijeka, osvrtao se na svoj život i napisao sljedeće: “Nema vremena, tako kratak je život, za prepirke, izvinjenja, prezir, pozivanja na odgovornost. Imamo samo vremena za ljubav, i to samo tren, tako reći, za to.”

Dobar život se gradi dobrim vezama.” (noizz.rs)

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

Ključne riječi: , , ,