SAD je primila 169.000 izbjelica iz BiH tokom devedesetih godina, Kenan Trebinčević je bio jedna od njih.
On je u Newsdayju objavio članak, kojeg je u međuvremenu preuzeo i ugledni Huffington post pod nazivom “Trumpova zabrana putovanja bi me ubila”.
Kaže da mu je sama vijest o tome vratila sjećanja na ratom razorenu zemlju, a kao 12-godišnjak je izbjega u SAD.
Piše da je na Balkanu tokom entičnog čišćenja ubijeno 100.000 muslimana, a on je sa porodicom autobusom izbjegao iz BiH u Beč. Tamo nisu mogli dobiti stalni boravak, pa ih je Connecticut Interfaith Council sponzorisao kako bi izbjegli u SAD.
Na ulazu u avion koji je sletio u Connecticut, za koji on ranije nije čuo – dobio je karticu šta raditi u slučaju da avion sleti na vodu, što je tada bila regularna procedura.
Stjuardesa mu je potom dala pastu, a on je kazao da nema novca da to plati. Otac mu je potom objasnio da je ručak u avionu besplatan.
Njegov otac je u BiH bio trener, a majka je vodila kompaniju, odnosno brend odjeće. Kada je počeo rat, bankovni račun im je ispraženjen preko noći, a njegov dotadašnji trener karatea je ušao u njihov dom sa Kalašnjikovim sa povicima:
“Imate sat vremena da odete inače ćete biti pobijeni”.
Spakovali su jednu torbu, i otišli.
Trebinčević piše da nije mogao spavati, progonile su ga slike njegovih sunarodnjaka koji su odjednom postali nacionalisti.
“Moj nastavnik mi je prislonio pušku na glavu, moj najbolji prijatelj me je tukao. Kamioni su vozili masakrirana tijela mog naroda niz našu ulicu. Eldin, moj brat i moj otac smo odvedeni u logor, a dvije sedmice nisam znao da li su živi”, prisjeća se.
Na Kennedy aerodrom su sletjeli u 6:20 u srijedu, 20. oktobra u 1993. godine. Okružili su ih vojnici u uniformama – a on se pribojavao da ih ne odvedu u zatvor, kao u BiH. Ipak, brat mu je potom objasnio da je to samo osiguranje aerodroma, kojem trebaju njihovi potpisi.
I to ne potpisi koji će ih instant učiniti Amerikancima, nego potpisi kojima obećavaju da će vratiti 3.000 dolara troškova leta.
Nakon što su im pasoši ovjereni, vidjeli su visokog muškaraca koji drži natpis: “Dobrodošao u SAD, Kenan”. Bio je nasmijan i ljubazan.
“Hvala vam”, rekao je na engleskom jeziku. Njegovo ime je bilo Don, i bio je metodista.
“Ja sam iz Međureligijskog vijeća, crkve i sinagoge vas finansiraju”, kazao je. “Ti si naša prva izbjeglica. Jesi li gladan? Žedan?”.
Na parkingu nam je dao sok od jabuke, sendviče i kolačiće. Još se sjećam tog čina dobrote i ljubaznosti. Ostali smo u njegovom domu u narednih pet mjeseci. Kao mnogi imigranti, težak put je bio pred nama, piše Kenan.
“Ovdje ćemo biti niko i ništa, kako bi ti i tvoj brat mogli biti neko i nešto jednog dana”, kazali su moji roditelji.
2001. sam postao ponosni građanin SAD. Moji cimeri na Univerzitetu Hartford su mi napravili zabavu “Dobrodošao u Ameriku” sa crvenim, plavim i bijelim balonima.
Sada mi je 36 godina, radim kao fizioterapeut kao i moj brat. Brinemo se o našem ocu u Astoriji, koja je nedaleko od mjesta gdje smo prvobitno sletjeli.
Kada vidim muslimane kako ih vraćaju sa američkih aerodroma zbog uredbe predsjednika Trumpa, pitam se šta bi bilo sa nama da smo zadržani na aerodromu JFK, ispitani i poslani nazad na Balkan.
Možda ne bimo preživjeli. Tek shvatam koliko je moja porodica sretna jer je ova država primila 169,000 Balkanaca za vrijeme rata, napisao je Kenan. (N1)
