Učiteljica je pitala djecu da li ih nešto muči, a onda su oni odgovorili iskreno i bez ustezanja

Portal Dnevno.rs prenosi potresnu priču jedne učiteljice iz beogradske osnovne škole:

“Na času sam pokrenula temu o dobročinstvu i saosjećajnosti. Učenicima sam postavila pitanje o tome da li su nekada pomogli nekom drugu u nevolji. Djeca nisu bila raspoložena da pričaju na ovu temu. Dobijala sam kratke, površne i iznuđene odgovore. Naletjela sam na dječiju nezainteresovanost. Onda sam odlučila da promijenim taktiku i da učenicima postavim pitanje, da li imaju neki problem koji ih opterećuje, ili su možda osjetili nepravdu koja ih je zaboljela. Odgovore koje sam dobila nikada neću zaboraviti!

Poslije pitanja uslijedila je pauza koja me je uplašila. U trenutku sam izgubila nadu da ću animirati djecu da kažu nešto na ovu temu, ali onda je ustala Elena. Pošto sam je ohrabrila, Elena (8 godina) je rekla da je socijalni slučaj i da njena porodica živi u jako teškim uslovima. Odjeljenje se stišalo. Rekla je da cio život nosi garderobu starijeg brata koji ima 11 godina. Zbog toga je zadirkuju druga djeca. Prije 3 mjeseca dobila je od komšinice crvenu haljinicu. Bila je presretna, ali joj majka nije dala da je nosi kako je ne bi isprljala.

Jedva je dočekala rođendan kako bi konačno obukla svoju omiljenu haljinicu i izašla iz stare, iznošene muške trenerke. A onda kada je konačno obukla po prvi put, shvatila je da joj je haljinica mala. Mnogo je boli što sve druge djevojčice nose lijepu garderobu, a ona nema ništa.

Djeca su se uskomešala, ali ovog puta nije bilo podsmijavanja i zlonamjernih komentara. Novonastalu pauzu prekinula je Aleksandra (8 godina) koja je ustala i rekla da je strašno boli to što gleda oca kako plače. Pre tri dana, ispričala je, njen tata je saznao da mu je umro brat i od onda je jako tužan i često plače. Kada vidi tatu da plače, Aleksandra se zatvara u svoju sobu da je tata ne vidi i tamo krišom plače jer ne želi da ga rastuži.

U odjeljenju je nastao tajac, djeca su sa nevjerovatnom pažnjom slušala drugare.

Ustao je Mitar (8 godina) i ispričao kako mu je nedavno umro pradjed koga je mnogo volio i koji mu je bio najbolji drug. Pitala sam ga kako pradjed može da bude najbolji drug, a dječak je odgovorio da ga je jedino on slušao i da je samo sa njim pričao. Mnogo je volio da sluša priče o tome kako je to bilo kada je pradjed bio mali. Mitar je dodao i da sa roditeljima nikada nije provodio toliko vremena i da oni obično dolaze preumorni sa posla i da nemaju snage da pričaju sa njim. Pradjed Petar je uvijek imao vremena za njega. Na dan sahrane, majka je rekla da je pradjed otišao na nebo i da se pretvorio u zvijezdu koja zatreperi svaki put kad Mitar pomisli na njega. Mitar misli da je majka dobra žena, ali da je malo djetinjasta. Niko ne postaje zvezda, ali on je voli i nije htio da joj razbije iluzije.

Odmah za Mitrom, ustala je Tara (8 godina) koja je krenula da ispriča svoju priču, ali u trenutku nije imala glas. Nastao je aplauz koji je ohrabrio da nastavi. Tara je skupila snage. Roditelji su joj se razveli, ali pošto nemaju gdje da odu još svi žive u istom stanu. Majka je nedavno kući dovela očuha i sada svi zajedno žive. Kada njen otac ode na posao majka i očuh je zatvore u sobu iz koje ne izlazi veći dio dana. I dok su sva djeca napolju i igraju se, ona sama sjedi u sobi i uči. Jedva izgovorivši zadnju rečenicu briznula je u plač koji se proširio na cijelo odjeljenje. I ja sam plakala.

Jedva dočekavši svoj red skočio je Ramadan koji je rekao da je osmo dijete svoje majke Esme koja ima 26 godina. On je najstariji (9 godina) i jedini ide u školu. Majka se protivi tome i stalno priča kako će je njegova škola otjerati u grob. Za razliku od ostale djece, malo kasnije je krenuo u školu i stalno živi u strahu da ne ponavlja jer mu majka prijeti da će ga u tom slučaju dati na usvajanje. Čim se vrati iz škole tjeraju ga da skuplja karton po ulici i on nikada nema vremena da uči i da radi domaći.

Odmah nakon Ramadana ustala je Nina (7 godina), najbolja učenica, i otvarila svoju dušu. Svaki dan poslije škole roditelji dođu po ostalu djecu, a ona ostaje sama i čeka veče dok njen otac ne dođe po nju. Domaći uradi u školi dok čeka oca, a ponekad spava kod tetkica u njihovoj sobi kad je umorna i nema šta da radi. Mnogo je boli to što je stalno sama i što su svima roditelji mladi i lijepi, a jedino su njeni roditelji stari i mama joj je jako bolesna.

Prvi put od kako predajem u školi, čas su vodila djeca, a ne ja. Bila sam iskreno potrešena.

Nikola (8 godina) ispričao je promuklim glasom kako on nema većih problema u porodici, ali kako mu mnogo nedostaje njegov drug iz klupe. Uroša, dječaka sa autizmom stariji dječaci su zatvorili u WC i tamo ga držali cio veliki odmor. Ti stariji dječaci su Nikoli rekli da će ga prebiti ako ih ocinkari učiteljici. Tog dana, čas je počeo, a Uroš se nije vratio. Čuo je Nikola da je domar jedva izvukao Uroša iz WC-a i da je nesretni dječak bio jako prljav. Prošlo je cijelo polugodište, a njega nema. Nikola je čuo da su ga roditelji upisali u drugu školu, ali mu svejedno još uvijek čuva mjesto… ako se predomisli.

Poslije Nikole, sramežljivo je ustala Dženana (8 godina). U školu dolazi tri puta godišnje jer živi sa roditeljima u Njemačkoj. Kaže da kao azilanti tamo dobijaju socijalnu pomoć, ali moraju da dođu povremeno za Srbiju zbog nekih papira i njene škole. Ispričala je da joj je jako teško što ništa ne zna kada je pitam i što uvijek radi neki kontrolni kad dođe za Srbiju. Ne zna baš dobro da piše i teško čita, a najviše bi voljela da može da pročita cijelu knjigu od korice do korice. Ne zna dobro njemački jezik i nema nijednu drugaricu u Njemačkoj, a u Srbiji je uvijek sama na velikom odmoru zato što niko neće da se druži sa Romima. Majka joj je rekla da je najgore kad si dijete i da se strpi dok ne postane velika.

Pamtiću taj čas do kraja života, i to ne samo zato što je sve pucalo od emocija, već i zato što su u jednom trenutku sva djeca bila jednaka. Nestale su sve barijere i različitosti. Nestale su razlike na socijalnoj i rasnoj osnovi. Djeca su možda po prvi put bila svjesna tuđih problema i muka i izražavala su iskreno saosjećanje. Nemojmo ignorisati probleme naše djece jer se oni neće riješiti sami od sebe već će ih upravo razne frustracije i traume iz djetinjstva pratiti i u zrelom dobu. Još nije kasno da im pomognemo!”