Dženana Brkić (22) je rođena slijepa. Zbog ratnih okolnosti, nije se moglo puno uraditi po pitanju toga.

Iako su odrađene tri operacije, samo mali procenat vida je uspio biti vraćen. Prije polaska u osnovu školu, dobija i glaukom, visoki očni pritisak, koji je uzrokovao skoro potpunim gubitkom vida. Danas, može vidjeti samo boje, svjetlost, sjene.

Sa šest godina dolazi u Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu u Nedžariće, Sarajevo, kada počinje obrazovanje. Tu završava osnovnu i srednju školu. U trećem razredu srednje škole, dobija priliku za odlazak u SAD i boravi u Indiani godinu dana. Budući da voli engleski jezik, to joj je bila odlična prilika da ga dodatno usavrši. Odsjek za engleski jezik i književnost na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu upisuje 2013. godine. Trenutno je četvrta, završna godina. Životni san joj je da postane profesorica engleskog jezika ili spisateljica. Aktivno piše i vodi blog Riječ kao trag na kojem bilježi svoje pjesme, misli i iskustva. U planu je izdavanje i prve knjige.

Otkud ljubav prema pisanju?

Volim čitati, a počesto nalazim inspiraciju da nešto i sama napišem. Pisanje je uvijek bilo dio moga života, u njemu sam pronalazila snagu i način kako da se izrazim. U posljednje vrijeme ponekad nešto i objavim. To je moj način da pokažem svijetu ko sam, sa čime se suočavam, te da sam zapravo insan, kao i svi drugi, bez obzira na moj invaliditet. Imam iste potrebe, osjećanja,  uspone i padove.

Tokom nekih kriza, koje su daleko iza mene, okrivljavala sam sve zbog svog stanja. Ponekad je bilo teško prihvatiti tu činjenicu da ne vidim, da mi stalno treba pomoć drugih ljudi. Jednom kada sam počela shvaćati da jedino ovisim o dragom Bogu, tada je počeo rasti moj unutarnji mir. Jednom kad prihvatiš ono što se ne može promijeniti, tek tada shvatiš da sve u životu ima svoj razlog. Jednom kad vjeruješ, potpuno, prestaneš više pitati zašto, samo prihvataš i oslanjaš se na Onoga koji zna šta je najbolje za tebe.

O čemu najviše pišete?

Teme o kojima pišem su razne. Najviše hidžab, žene, invaliditet, ali i druge, ovisno o inspiraciji. Pišem kratke priče koje još nisam objavljivala, kao i poeziju. Volim poeziju i ponekad nešto od onoga što napišem i objavim, iako se bojim na reakcije ili da to možda nije dovoljno dobro. Naučila sam, međutim, da će uvijek biti onih kojima se ne sviđa, ali i onih koji će me podržati i reći iskreno šta misle. Osjećam da sa svojim tekstovima i poezijom mogu dotaći barem nekoga, možda poboljšati tu osobu, pomoći nekome. Barem bih voljela da je tako.

Šta Vas je pokrenulo da pokrenete blog?

Blog sam pokrenula nekoliko dana nakon što sam stavila hidžab. Oduvijek sam pisala o onome što mi se dešavalo, ali sam nekako osjećala potrebu da i drugi pročitaju o onome što sam imala reći, a što je vezano za hidžab i vjeru. Dobila sam još veću motivaciju kada mi se par žena javilo o njihovim utiscima i kada su mi neki ljudi rekli da su im se svidjeli moji tekstovi. Motivacija za blog mi je bila Ammara Šabić, koja je jako uspješna, a boluje od multiple skleroze. Čitajući njene tekstove, kao i tekstove mnogih drugih uspješnih žena i osoba sa invaliditetom, shvatila sam da je riječ jedino blago koje ostaje jednom kada nas ne bude. Tako je i moj blog dobio naziv „Riječ kao trag“.

Šta vam je najveća inspiracija?

Možda zvuči čudno, ali stvari iz kojih crpim inspiraciju svakodnevno su zapravo poteškoće sa kojima se suočavam. One me uče o životu. One su mi pokazatelj šta jedan insan može, koliko je nesalomljiv, jak, hrabar. Moji padovi su moja inspiracija. Moja vjera i nada su moja inspiracija. U svemu ima neki hajr. I ovaj moj invaliditet ima svoju korist – pomaže mi da pišem.

Šta Vam donosi osmijeh na lice?

Najveća radost za mene su dobri ljudi. Toliko puta sam se u životu suočila sa predrasudama, sažalijevanjem od strane drugih ljudi, tako da je zaista velika sreća susresti one koji su bez truna nečeg takvog. Osmijeh mi izmami lijepa riječ, lijepa gesta, dobra knjiga. Snagu mi daje kada znam da i ja mogu pomoći nekome, ma koliko to mala stvar bila. Mali uspjesi su nešto što mi daje snagu da se i dalje trudim, da ne odustajem od svojih snova, da se ne predam.

Ima li puno predrasuda prema osobama sa invaliditetom u našoj okolini?

Nažalost, mnogo je predrasuda sa kojima se mi, osobe sa invaliditetom, suočavamo. Ljudi ne shvaćaju da svi mi imamo neke potrebe. Ljudi kada vide taj invaliditet, ne pokušavajući upoznati osobu, automatski zasnivaju svoje mišljenje, što je jako, jako pogrešno. Fizički izgled nije jedino što opisuje jednu osobu, ali, nažalost, ljudima je teško to objasniti.

Mnogo puta sam se susrela sa osobama koje donose zaključke o meni bez da me i pitaju. Naprimjer, automatski misle da za mene neko drugi piše stvari na laptopu, bez da me i pitaju kako ja to koristim laptop, kako spremam ispite, kako se snalazim. Misle da neko drugi mora sve raditi sa mnom, da ništa ne mogu sama, a prije toga me nisu ni pitali za te neke stvari o kojima donose zaključke. To me čini tužnom – taj zaključak da ako ne vidiš da nisi sposoban uraditi nešto drugo, čak ni pričati za samoga sebe. Mnogo puta se desi da osoba nekog drugog pita o meni, a ne samu mene.

Ovaj naš mentalitet je teško promijeniti, ali pokazujući mnoge primjere šta sve osobe sa invaliditetom mogu, mislim da se broj ljudi sa predrasudama može znatno smanjiti. Kao i o svemu, ljudi trebaju obrazovanje o ovim stvarima. Ljudi trebaju čitati o osobama sa invaliditetom, upoznavati ih, učiti da cijene različitosti. Isto tako, potrebno je reći da, kao i druge osobe, osobe sa invaliditetom se razlikuju. Imate onih koji se bore i trude da uspiju, ali imate i onih kojima to nije toliko važno – kao i sa ostalim ljudima, pa ne treba stvarati predrasudu i o tome. Svaka osoba je jedinstvena.

Nosite Hidžab, kako ste donijeli tu odluku?

Dugo vremena sam željela staviti hidžab. Bojala sam se raznih stvari. A svi moji strahovi su postali nevažni jednom kad sam shvatila kolika je to obaveza za jednu vjernicu. Kad sam to konačno učinila, osjećala sam se tako ispunjenom, kao da sam popunila dio slagalice koji je nedostajao. Osjećala sam se, kao što se osjećam i sada, kompletnom. Mislila sam da će me odbaciti moji stari prijatelji. Možda neki i jesu, ali oni najbitniji nisu. Štaviše, dobila sam i nove, iskrene. Mnogi su se pitali zašto je to meni toliko važno i zašto toliko pišem o tome. Jeste, važno je. Važno je da pomognem drugim sestrama da učine isto i da spoznaju ljepotu koja im izmiče. A važno je i zbog toga što dolazi u doticaj sa mojim invaliditetom.

Sada, kada me ljudi vide, nije više invaliditet kojeg prvo uoče, nego moj hidžab.  Samo želim prenijeti poruku svima onima koji su izgubili vjeru. Pogledajte svoj život i sve što imate, a nemojte se osvrtati na ono što nemate. Nećete biti u stanju nabrojati sve blagodati koje vam je Bog dao, a koje niko od nas ne zaslužuje. Kako, onda, možete biti nezahvalni i žaliti se na sitnice koje su tako nebitne i zbog kojih vam ubrzo postane svejedno? Kako?

Da li je bilo teško tokom studiranja?

Bilo je toliko puta kada sam mislila da ću odustati. Nekoliko puta i jesam, ali mnogo puta nisam. Bez obzira na sve prepreke, na činjenicu da se mnogo više moram truditi od drugih studenata u potrazi za pristupačnim materijalima za učenje i spremanje ispita, na mnogobrojne poteškoće u kretanju – lista je beskonačna, ja se ne predajem. Na kraju, trud je ono što se cijeni najviše, a ne rezultati ili ocjene.

Kako uspijevate raditi na laptopu?

Sa napretkom tehnologije, i osobe sa invaliditetom su dobile mnoge koristi. Jedna od njih je i govorni program, tzv. Screenreader ili čitač ekrana. Program se instalira na kompjuter ili mobitel i čita sve što se nalazi na displeju. To je uveliko pomoglo slijepim osobama da se uključe u ovaj virtualni život, kao i da se obrazuju i čitaju knjige na dosta lakši način. U osnovnoj i srednjoj školi sam čitala knjige na brajevom pismu – pismu za slijepe, ali nažalost literaturu za fakultet nemam na tom pismu tako da moram skenirati knjige ili ih pronaći u pdf formatu ako su dostupne. Kada se knjiga skenira na laptop, prebacuje se u format pristupačan govornom programu te na taj način učim. Tokom predavanja pišem sebi bilješke na laptopu ili snimam.

Imate li neki savjet za mlade osobe? 
Savjet kojima bih dala drugima dajem ga stalno i sebi. Ne dozvolite da stvari oko vas utiču na vas u tolikoj mjeri da vas povuku na dno. Ne dozvolite da komentari drugih kao i njihovo mišljenje vas obeshrabre, jer nije bitno šta oni misle, bitno je šta vi želite. Uvijek će biti onih koji će pokušati osujetiti vaše namjere ka većim ciljevima, ali im ne dozvolite da uživaju u vašem neuspjehu.

Jedini način da nešto uspijete jeste trud i zalaganje. Toliko toga je što možda ne možete uraditi, ali uspjeh u bilo čemu se ne postiže preko noći. Bitno je ne odustati. Ne morate se prilagoditi društvu da bi vas prihvatilo. Bolje biti sam nego u društvu koje nije dobro.

Koji su Vaši budući planovi?

Moja najveća želja jeste da napišem knjigu poezije, kratkih priča ili roman. Nemam dovoljno materijala za takvo nešto trenutno, ali ću se potruditi da postignem i taj svoj cilj. Meni je uspjeh kada, nakon jednog teksta, mi se javi jedna osoba i kaže da je pronašla korist u tome. Ne bih bila sretnija kada bi svojom riječju doprla makar do jednoga srca, da se smiri, poboljša, ohrabri za nešto što nije smjela uraditi prije. (Al jazeera)