Udala se mlada. Za starijeg frajera. Uvijek je bila praktična djevojka, nije se mnogo zanosila. On joj se dopao, mislila je da ga voli (a možda ga je i voljela?!) i to je bilo dovoljno. Za brak, za djecu, za početak. Petnaest godina kasnije, kad je bila u zlatnim tridesetim, starija kćerka ju je pitala: “Mama, je l’ tata tvoja srodna duša?”

To uopšte nije bilo teško pitanje, ali je bilo teško odgovoriti nekom tako mladom, neokrnjenom i romantičnom. Šta je trebalo da kaže?

Ne. Srodne duše ne postoje, srećo. Ili: Odakle ti pravo na srodnu dušu kad si već udata za nekog ko to nije?

Život ima zanimljive putanje i vodi te baš tamo gde si mislio da nikad nećeš ići ni stići. Kad se udavala, mislila je da nije važno. Da nije važno što ne vole iste filmove. Da nije važno što ne slušaju istu muziku. Da nije važno što on misli da je Tolstoj naziv za rusku kolonjsku vodu. Da nije važno i da će zajednički život i dobar seks sve da izjednače. Ali eto paradoksa: izjednačile su se jedino njihove razlike. I to nije bilo strašno – jer ona nikad nije vjerovala u to da srodne duše postoje. Sve dok nije srela Njega.

Bližila se tridesetoj, starija kćerka je išla u treći, a mlađa u prvi razred. Živjeli su kao skladno, ako ti je dovoljno da živiš život u kom se ne pitaš mnogo i u kom se ne voliš mnogo. Posao, kuhinja, večernji program na TV-u, noćni program u krevetu. Ona je gurala i vukla. Djecu u školu, njega s jednog na drugi posao. Sebe kroz život. Kroz životarenje. I onda se desilo ono u šta nije vjerovala. Srodna duša.

Odjednom je ljubav postala nešto stvarno. Nešto veliko, kosmičkih dimenzija. I to je sve što je imala. Dimenzije koje nema gde da smjesti. Jer je udata. Jer je majka. Jer već kao živi idealan život. Zapitala se: odakle ti pravo na srodnu dušu kad si već udata za nekog ko to nije? Odgovor nije imala, jer nije željela da misli o odgovorima. Željela je samo da osjeća. Jer je prvi put u životu osjećala.

On, srodna duša, znao je sve. Volio je iste stvari kao i ona: isti ukus sladoleda, iste scene u istim filmovima, iste knjige i istu muziku. Bio je njena muška varijanta, ali na onaj dobar način – kad ti završava rečenice, kad unaprijed zna šta ti treba ili šta ne želiš. Znao je. Jednostavno je znao. Nisu morali ni da se dodirnu – duše su im se dodirivale. Za veći i nježniji dodir nije znala.

Ali: ona je već bila udata. Majka. Živjela je kao idealan život. To se ne napušta zbog toga što misliš da ti je neko drugi srodniji, bliži, više tvoj. Samo, kako to obično biva sa velikim životnim prosvjetljenjima, vratiti se na staro bilo je nemoguće. Jer kako sad to ona je udata za čovjeka kog ne voli? Kako je sad to toliko važno, nepodnošljivo teško?

Sve je primjećivala. Kako mljacka, kako se lijeno proteže poslije popodnevne dremke, kako se žali na posao koji mu je ona pronašla, kako pametuje bez grama mozga, kako nema strpljenja za djecu, kako to – jednostavno – nije to. I onda je zamišljala. Umjesto muža, starijeg frajera koji je tako puno obećavao, bila je udata za Njega – srodnu dušu koja ništa nije obećavala. Zamišljala je kako pjevuši i pohuje paprike za doručak ili kako piju kafu ili rakiju s medom naiskap. Zamišljala je buđenja, uspavljivanja, putovanja. Sve je vidjela i sve je bilo ljepše, punije, stvarnije. A nije bilo stvarno, i ono još bitnije – nije bilo moguće. Jer je ona već bila udata. Jer je ona već bila majka. Živjela je kao idealan život.

Nije imala kome da se povjeri. Kome je mogla da kaže da ipak nije tako praktična i jednostavna, da život nije ono što je dotad mislila i živjela? Samo jednom je pokušala da ispriča sestri, a da ne otkrije da se radi o njoj. Izmislila je da se sve to dešava jednoj koleginici. Naišla je na zid.

“A čuj, ljubav? Kakva ljubav, a udata? Zar ta tvoja beše nema djecu? Da ti kažem, kad se udaš to je to. Nema premišljanja i predomišljanja. ’Ajde da je taj njen muž maltretira i bije, al’ oni žive normalno, a ona se dosjetila sad da ima srodnu dušu!”

Odjednom je život bio tragično nepravedan. Žena u njoj poništavala je majku. Majka u njoj poništavala je ženu. Nije mogla ništa osim da uguši želju. Tad je znala da ne smije više da zamišlja i mašta. Da je, zapravo, svako maštarenje zabranjeno. Presuda je bila jednostavna: za srodnu dušu se ili udaš ili u nju ne vjeruješ.

Ona je, tragičnog li izbora, bila samo jedna od onih koji su davno pogriješili kad su birali. Mjesta za ispravke nije bilo.  Vratila se životarenju.

Par godina kasnije, starija ćerka je ušla u pubertet i počela da se pita. Postoji li ljubav? Kakva to ljubav treba da bude? Kako znaš da je neko pravi za tebe? Mama, je l’ tata tvoja srodna duša?

To uopšte nisu bila teška pitanja, ali je ipak bilo teško na njih dati odgovor. Šta je trebalo da kaže?

Ne. Srodne duše ne postoje, srećo. Ili: Odakle ti pravo na srodnu dušu kad si već udata za nekog ko to nije?

Umjesto toga, progutala je knedlu i rekla: “Za srodnu dušu se ili udaš ili u nju ne vjeruješ. Ne možeš lakše od toga.” (lolamagazin.com)