Bez interneta, sa ograničenom električnom energijom i posebnim lokalnim jezikom (Balti), ovo granično selo zadržava osjećaj davnih vremena.
Kada je prvi turista stigao u Turtuk, maleno selo smješteno između snijegom prekrivenih planina u indijskoj sjevernoj regiji Ladak, bio je dočekan sa korpom kajsija, svjetlucavim svilenim maramama i tradicionalnim plesom.
U pitanju je bila 2010. godina!
“Svi su bili mnogo radosni”, prisjeća se Ismail Kan (35), vlasnik Ismailovog odmorišta, jednog od 20 takvih u ovom izolovanom selu. “To je bio prvi put da smo vidjeli stranca.”
Turtuk čini pedesetak kamenih kućica izgrađenih oko mreže potočića hladne planinske rijeke. Na jednom mjestu ti potoci pune malo jezero u centru sela – prirodni bazen na glavnom trgu. Žene su uglavnom u tradicionalnoj odjeći, nema ulične rasvjete, nema betona.
Nakon rata sa Pakistanom 1972. godine, selo je pripalo Indiji. Budući da se nalazi na samoj granici, Turtuk je ostao zatvoren za sve strance, čak i za druge Indijce, sve dok se lokalno stanovništvo, umorno od duge izolacije, nije pobunilo.
Radoznali turisti, privučeni geopolitičkim karakteristikama, ubrzo su počeli da pristižu u Turtuk, jednu od posljednjih ruralnih idila Indije.
Seoce je godinama bilo osamljeno, ne samo iz političkih razloga, već i zbog svog geografskog položaja – ušuškan između planinskog venca Karakorum, Turtuk je prilično nepristupačan u odnosu na okolna sela. Ipak, pretežno muslimanska pokrajina Baltistan – anomalija u većinski budističkom Ladaku – nekada je služila kao veoma važna “kapija” do Puta svile, drevne trgovačke rute koja je povezivala Indiju sa Kinom, Persijom i Rimom. Raznolikost stanovnika Turtuka, koji su tibetanskog i indoevropskog porijekla, govore o nekada vrlo važnoj baltistanskoj ulozi.
Međutim, iako je broj turista nakon otvaranja granice porastao, seljani koji su studirali i radili u Pakistanu prije 1971. godine, ostali su tamo zarobljeni nakon što je Turtuk postao dio Indije. Dok su njihovi rođaci postali Indijci, oni su postali državljani Pakistana. Indijska vlada je sada omogućila seljanima posjete iz Pakistana, ali uz velike troškove i obimnu papirologiju. Bez društvenih mreža i mobilnih telefona, članovi podijeljenih porodica video snimke razmjenjuju na fleš diskovima, poslatim putem pošte.
Danas, bez interneta, sa malim brojem preduzeća, ograničenom električnom energijom i posebnim lokalnim jezikom (Balti), ovo granično selo zadržava osjećaj davnih vremena. (nationalgeographic.rs)
