Blogerka i majka Laura Grace Weldon podijelila je svoje iskustvo kako bi upozorila mame da ne dozvole posjete bebi najmanje sedmicu dana nakon rođenja.

Privržena sam porodici sa obje strane. Moja svekrva i djever živjeli su s nama deset godina, moja djeca prave ručno rađene poklone za rođake, a ja se trudim da se svakog velikog praznika okupimo. Ali sada sam ih sve upozorila da nas ostave na miru bar sedmicu dana od rođenja bebe. Postala sam alergična na dolaske i obilaske nakon što je baka mog supruga izignorisala molbu da tokom tog perioda budemo isključivo sami.

A evo i kako je bilo.

Tri dana nakon što se naše prvo dijete rodilo, baka nam je ostavila glasovnu poruku. Dolazim. Odmah. Sada.

Suprug i ja smo taman počeli da uživamo u krugu zvanom “mama, tata i beba”. Benjamin je bio pravo malo čudo. To je bilo naše vrijeme u kome prvi put otkrivamo čari roditeljstva i nisam željela da komplikujem stvari vodeći prijatne razgovore o tome kako “izgledam sjajno”.

Bila sam iscrpljena i pretrpana obavezama, baš kao i sve mame koje su se tek ostvarile u toj ulozi. Čekate tri četvrtine godine da vidite to malo biće koje raste u vama. Osim toga, bradavice su mi bile upaljene, bila sam neispavana, a nivo estrogena je velikom brzinom opadao. Znam dosta majki koje vrlo brzo nakon porođaja mogu da se uključe u društveni život, ali kod mene to ne funkcioniše tako.

Kada je baka mog supruga stigla, sve ono što sam do tada osjećala polako je nestalo. Iako je sve to lijepo vidjeti, posebno trenutak kada ga je poljubila, moja raznježenost je isparila istog časa kada ga je otela iz mog naručja spretnošću lopova. Opor miris njenog parfema raširio se po prostoriji, a momenat koji me je definitivno izveo iz takta bio je kada je odbila da ga vrati meni, iako je Benjamin počeo da se buni.

“Ja umijem sa bebama”, rekla je pokušavajući da me uvjeri da treba da se opustim. Nije uspjela.

Stavila ga je na svoje rame, licem okrnututim ka njenom džemperu, koji je, bez šale, bio toliko čupav da sam mislila da će mi se dijete ugušiti. Taman kada sam prišla da ga uzmem, baka se okrenula i počela Benjamina da diže gore-dole, idući prema drugom kraju sobe, kao da bježi od mene. Beba je sada zaista počela da plače. Vrišti. Oni očajnički vapaji koji aktiviraju svaki nerv u tijelu novopečene mame.

Kosa na glavi mi se podigla. Otvorila sam usta i režanje u grlu je zaprijetilo da će izaći napolje. Nikada do sada nisam doživjela tako nešto – talas energije koji je prevazilazio emocije. Dojurila sam do nje kao mama grizli i uspjela da izustim par riječi umjesto da zaista zarežim.

“Hoću da mi istog časa vratite bebu inače ne odgovoram za ono što ću izgovoriti i uraditi”, rekla sam što sam mogla pribranije.

Ona, koja mi je inače dala nadimak ‘slatka djevojčica’ kada me je prvi put upoznala, bila je šokirana. Nije imala ideju da sam, u ovom trenutku postporođajnog bijesa, u stanju da joj zarijem zube u ruku ako je potrebno.

Zgrabila sam svog uplakanog sina, odvela ga u spavaću sobu i zalupila vratima. Adrenalin je još uvijek strujao kroz moje tijelo. Dojenje je umirilo i mene i njega, ali ne sasvim. Ostala sam u sobi sve dok nije otišla. Kada je suprug provirio kroz vrata, shvatila sam da se čak i on malo uplašio od mene.

Sigurna sam da sam mogla bolje da reagujem i podnesem cijelu ovu situaciju. Iskreno, mogla je i ona. Ako ništa drugo, moj suprug je shvatio da članove naše porodice mora da drži što dalje bar sedmicu dana nakon što izađem iz porodilišta. Tako je i bilo, s obzirom da sam se od tada porodila još tri puta. To me je takođe naučilo da ništa nije snažnije od impulsa majke koja je to tek postala i koja želi da bude sama sa svojom bebom.

Pretpostavljam da će se mnoge majke složiti sa mnom. Ne posjećujte novorođenče ako vas mama zamoli, čak i uljudno, da se držite dalje. Ona to zaista misli. (yumama)