Iza Selme Alispahić je karijera koja bi mogla stati u tri glumačka života.

Kada je završila drugi razred srednje škole sa 16 godina, iskoristila je zakonsku mogućnost koja je postojala u bivšoj Jugoslaviji na umjetničkim akademijama za sve iznimno talentirane ljude. Položila je razliku za treći i četvrti razred i došla iz rodne Tuzle na Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevo na prijemni kod profesora Bore Stjepanovića, koji joj je tada rekao: “Zbog svoje mladosti, morat ćete raditi 10 puta više nego drugi”, a onda ju je nagradio desetkom koju je vrlo rijetko davao.

Zbog svoje mladosti i novog okruženja u kojem se našla, studiranje je shvatila preozbiljno te je sa Stjepanovićem opet imala posla. Nakon nekog vremena savjetovao joj je da manje radi, a da se više druži s ljudima.

Bajkovito djetinjstvo

– Bio je strog profesor, ali pravedan. I tada, kao i danas, obraćao nam se otvoreno, direktno je govorio šta misli. Možda smo nekada i bili ljuti na njega, ali smo uvijek znali da sve radi za naše dobro. Zahvalna sam mu na svemu što me je naučio, a najviše što je insistirao na tome da budemo glumci koji će poštovati red, rad i disciplinu. Odgovorno tvrdim da je jedan od najvećih glumačkih pedagoga u regionu i trebat će dosta vremena da se pojavi još jedan takav – kaže danas Alispahić o svom profesoru.

Proteklih godina možda je radila više nego drugi. Iza nje su brojne predstave, nagrade, ali ono što se nikada nije mijenjalo jesu emocija i iskrenost koju nosi u sebi. U teatar, gdje je njen otac, istaknuti bh. pisac Nijaz Alispahić, sedamdesetih radio kao dramaturg, odvela ju je dječija radoznalost.

– Imam osjećaj kao da sam cijeli život provela tamo. Počela sam u Dramskom studiju tuzlanskog pozorišta, koji su vodili Tomislav Krstić i Vlado Kerošević. Usadili su nam želju za igrom i osjećaj radosti. Odrastajući, uvidjela sam da pozorište ima i svoju tešku stranu. Zato sam u ovaj posao ušla s ogromnom ljubavlju i strašću, ali bez iluzija i očekivanja. Ako si pametan, gluma ti može donijeti mnogo lijepih trenutaka, ali ako imaš nerealne ambicije, može biti izvor velikih frustracija – ističe bh. glumica.

Odrasla je u poznatoj, prije svega sređenoj porodici. Uz oca Nijaza Alispahića, podršku u svemu što radi pružila joj je i majka Nisveta, kao i brat Fatmir.

– Majka me je naučila dostojanstvu, otac da ostanem uvijek vjerna sebi, a brat hrabrosti. Sve troje su me naučili da čovjek mora kroz život ići prave kičme šta god da mu se dešava i da je porodica jedina toplina i oaza u kojoj postoji bezuvjetna ljubav – kaže Alispahić.

Iako rođena 1970. godine u Tuzli, u kojoj i danas živi njena porodica, većinu svog život provela je negdje drugo. No, rodnom gradu uvijek se rado vraća.

– Imala sam, mogu reći, bajkovito djetinjstvo. Najviše se sjećam vremena kada sam bila Titov pionir. Sjećam se bezbrižnosti, slobode i neustrašivosti, kolektivnog duha kada smo kao đaci sakupljali stare novine i učestvovali u raznim akcijama za dobrobit zajednice. Tuzla je bila lijep grad za život. Nažalost, danas je više ne vidim takvu – govori glumica.

Na ASU Alispahić je diplomirala 1990. kao student generacije. To vrijeme za nju je bilo divno i drugačije, jer se o mladim ljudima vodilo računa. Danas nije takav slučaj.

– Na svakom ispitu imali smo u publici direktore pozorišta i kolege koji su pratili naš rad. Bila sam stipendista tuzlanskog pozorišta, ali su me na trećoj godini “ukrali” iz Narodnog pozorišta u Sarajevu i po diplomiranju sam postala član njihovog ansambla. Dobila sam divne uloge, jedna od njih je bila i u predstavi “Dama s kamelijama”. Skoro mi je jedna starija gospođa u pozorištu prišla i rekla kako se i danas sjeća te moje uloge. Sjećam se i velike podrške starijih kolega. I od tada mislim da je glumac velik i po tome kako se odnosi prema mladima, koji tek ulaze u teatar – kaže Selma.

Od 1992. do 1997. živjela je i radila u Londonu. Igrala je u “Royal National Theatreu”, “Theatre de Compliciteu”, “Young Vic Theatreu”… Dobila je i glavnu ulogu u filmu “Elgarova deseta muza”, u kojem joj je partner bio Džejms Foks (James Fox). Sarađivala je i s Rozmeri Haris (Rosemary Harris), Džejn Birkin (Jane)… I pored tog velikog uspjeha, vratila se kući.

– U Londonu sam imala karijeru na kojoj su mi zavidjele i neke engleske kolege, jer mnogo glumaca nikada nije stalo na daske Kraljevskog nacionalnog teatra, a tamo sam igrala u dvije predstave, i to na njihovoj najvećoj “Olivier sceni”. S “Theatre de Compliciteom”, vrhunskom pozorišnom trupom, radila sam dvije predstave. Snimila sam film, radila na BBC-jevom radiju, upoznala vrhunske umjetnike, naučila dosta od njih i vratila se kući. Tamo sam otišla ne iz hira nego u vrlo traumatičnom vremenu. Taj uspjeh meni nije značio ništa, jer nisam bila okružena ljudima koje volim. Moja najveća sreća bila je kada sam se vratila i u publici vidjela roditelje, neke drage ljude i publiku kojoj to što radim, znači nešto. Nisam se pokajala i opet bih uradila isto – ističe Selma.

Priznaje da ju je u životu uvijek bilo stid žaliti se, jer je, posmatrajući ljude oko sebe i slušajući teške životne priče, zahvaljivala životu što ju je poštedio mnogo čega.

– Stalo mi je samo do onoga što vidim kada se pogledam u ogledalo – ističe glumica.

Kakva je, takva je

Nikada se nije libila otvoreno reći šta misli o bilo čemu, a da li je zbog toga nekada imala problema, kaže:

– Doživjela sam čak, kad sam izašla da potpišem peticiju za brata, da su mi neki pametnjakovići rekli da bi me to moglo koštati uloga. Neko, valjda, misli da trebam birati između brata i uloga. Pa jesu li normalni? Otvoreno mi je rečeno da me neki ljudi ne uzimaju u podjele zbog pisanja mog brata. Mogu samo reći da to više govori o njima nego o meni. Ne možete nikoga spriječiti u tome da bude primitivac. Možete samo nastaviti živjeti svoj život po svojim pravilima i baviti se lijepim stvarima i lijepim ljudima koji vas okružuju. A u mom životu takvih je, srećom, mnogo – govori Selma.

Stjepanović je jednom nasrnuo na srpskog političara

Boro Stjepanović nedavno je u jednom intervjuu otvoreno kazao da ga je srpska vojska natjerala da puca po Sarajevu. Je li rat u BiH bio nekada tema Selminog razgovora s njim?

– Naravno. Rat je unesrećio i njegov život, kao i živote mnogih, on je kroz sve to prošao na častan način. Kada mnogi nisu smjeli, Boro je govorio protiv rata i o onome šta se dešava u Sarajevu. I fizički je jednom nasrnuo na visokog srpskog političara, jer nije mogao izdržati količinu mržnje koju je on sijao protiv muslimana. To je radio u najgore doba, kada ga je moglo koštati života. Mogao je i on graditi drvengrade, umjesto toga, penziju dočekuje na Cetinju, povremeno predaje glumu u Osijeku, iako bih ga voljela vidjeti u Sarajevu.

Još djece

Selminom sinu je sedam godina.

– Bilo bi divno imati još djece i naravno da razmišljam o tome.

Ponosna na SARTR

Selma Alispahić stalni je član Sarajevskog ratnog teatra SARTR-a od 1998., a od 2003. i prvakinja drame.

– SARTR je nastao u najtežim uvjetima, u vrijeme agresije na BiH i uloženo je mnogo rada i energije da se održi u životu. Ponosna sam na svaki dan proveden u njemu, jer smo svi zajedno uspjeli napraviti teatar koji je postao jedan od najboljih u BiH i regiji. Nikada nismo potcjenjivali publiku i to nam je svojom vjernošću svih ovih godina vratila.

Priprema doktorat

Profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli priprema i doktorat na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

– U slobodno vrijeme čitam knjige o kvantnoj fizici, podsvijesti i neurolingvističkom programiranju. Učim još jedan jezik. Doktoratu ću posvetiti nekoliko godina i najljepše mi je osjećanje kada se zaronim u knjige. Uvijek se nasmijem na karijerističke priče i besmislenu borbu za stvari koje su prolazne.

“Ay, Carmela”

“Čežnja i smrt Silvije Plat”, “Hasanaginica”, “Ana Karenjina”, “Zagrljenici”… predstave su koje bi Selma ponovo voljela igrati. Inače je najviše nagrađivana bh. glumica. Jedna od njenih najuspješnijih predstava je “Ay, Carmela”, koja je ove godine doživjela i 200. izvedbu, u kojoj joj je partner sjajni Dragan Jovičić.

Dnevni Avaz / Tuzlanski.ba