Strahote rata i srebreničkog genocida Hurija Mahmutović je uspjela preživjeti, a fotografija na kojoj vojnik Ujedinjenih nacija (UN) pomaže njenoj ranjenoj dvogodišnjoj kćerci, koju ona drži u naručju, podsjeća je na najteži period života.
Sa sinom od 11 mjeseci u naručju i još četvero djece Hurija Mahmutović je 11. jula 1995. godine bila u Potočarima. Sjeća se da je bila magla i da su sa srpskih položaja padale granate svuda okolo. U jednom trenutku govore joj da je ranjena Marizela, njena dvogodišnja kćerka.
“Pogledala sam je, krv joj je šibala iz glave. Jedan vojnik UN-a izvadio joj je geler i poderao svoju majicu i njome previo Marizelinu glavu”, kazala je Mahmutović, dodavši da njena dvogodišnja djevojčica tada nije davala nikakve znake života.
U Potočarima je tada zabilježena fotografija na kojoj majka u naručju drži dijete obliveno krvlju, a vojnik UN-a joj pokušava pomoći. Fotografija je obišla svijet, a za majku Mahmutović predstavlja sjećanje na ratne strahote i počinjeni srebrenički genocid.
U naručju s ranjenom djevojčicom, Mahmutović je krenula u autobus, koji su pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) pripremili nakon što su žene i muškarci odvojeni u Potočarima. U danima nakon pada Srebrenice 11. jula 1995., VRS je na različitim mjestima strijeljala oko 8.000 muškaraca i dječaka.
“Prolazeći kroz Kravicu, gledala sam masu pobijenih ljudi”, rekla je Mahmutović, koja je sa ostalim ženama bila u koloni autobusa upućenoj prema Kladnju, mjestu koje je bilo pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine (ABiH).
“Po dolasku na slobodnu teritoriju, pomogla su mi dva mladića. Marizelu su uzeli i odveli do prvog Crvenog križa. Previli su je, ali i dalje je bila jako loše”, kazala je Mahmutović.
Budući da se bojala za dijete, majka je krenula ka vojnoj bazi koja se nalazila u Dubravama kod Tuzle. Pomoć su joj, kako je pojasnila, pružili pripadnici UNPROFOR-a. Ranjenoj djevojčici su dali lijekove i tada se počela malo oporavljati.
U danima koji su usljedili, Marizela je bila bolje. Njena majka se bojala za supruga koji je odvojen u Potočarima. Deveti dan nakon pada Srebrenice pojavio se njen muž. Uspio je pješke, preko šuma, doći do Tuzle.
Jedini brat Hurije Mahmutović nije uspio izbjeći srebrenički genocid.
“Ubili su mi jedinog brata, bratića, amiždu, dva amidžića i njihovu mušku djecu, kao i tri zeta”, prisjetila se ona.
Prije srebreničkog genocida Mahmutović je uspjela preživjeti ratne strahote, koje su za nju počele 1993. godine. Kako je rekla, živjela je s porodicom u Konjević Polju.
“Strahote koje smo prolazili – od granatiranja, prijetnji, zastrašivanja, ubijanja… – teško se mogu opisati. Danima smo živjeli bez vode i hrane”, kazala je ona.
U sjećanju joj je posebno ostao događaj kada je balkon pun djece pogodila granata.
“Kada su granatirali kuću Safije Kunić, poginuo joj je sin u rukama dok je pokušavala pobjeći. Nosila ga je možda i dva kilometra mrtvog a da to nije znala. Od straha nije vidjela mrtvo dijete, koje nije imalo glavu. Njen krik kada ga je ostavila pored puta bježeći prema Srebrenici ravan je najstrašnijim horor pričama”, prisjetila se Mahmutović.
S dolaskom u Srebrenicu, tada zaštićenu zonu UN-a, Mahmutović je mislila da je mukama kraj. Ostala je u drugom stanju, a muž joj je počeo raditi.
“Radio je doslovno za koru hljeba kako bi prehranio porodicu”, ispričala je ona.
“Sina sam rodila u Srebrenici na carski rez, bez anestezije i lijekova. Porodila me je doktorica Fatima uz pomoć jednog čovjeka i žene, koji su radili kao ‘ljekari bez granica’. U bolnici sam bila 16 dana pod infuzijom. Nisam ni jela ni pila. Oko četiri mjeseca nisam mogla svojim rukama da se hranim. Gledala sam svoje petero djece kako plaču”, rekla je Mahmutović.
Mahmutović je uspjela preživjeti 1993. ali i naredne godine rata. Danas živi u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD). Muž joj je nedavno preminuo. Kćerka Marizela je udata i živi u Las Vegasu, ali njena majka kaže da i danas osjeća posljedice ratnih strahota.
Najstarija kćerka živi u Švicarskoj, a Mirela, Merima i Nermin u New Yorku.
(Admir Muslimović / Detektor.ba)
