Sjećanje na 30. april 1992, dan kad sam prvi i posljednji put bila u Kalinoviku –  gradiću kojeg je “proslavio” Ratko Mladić

Piše: Mersiha Drinjaković

 

Bio je četvrtak, 30. april 1992. Zamišljam danas kako je to većini ljudi na svijetu bio normalan dan, dan kad su razmišljali kako će još malo vikend. A ja sam, sa svojih 14 godina, tog četvrtka ujutro pakovala stvari u svoju crnu sebastijanku i krenula iz rodnog Jeleča na put bez povratka. Istina, tada to nisam znala.

U crvenu ladu stali smo mama, tata, sestra, dedo, ja i jedan pretis-lonac. Pravac – Kalinovik. Tamo je bila kasarna JNA, a tata je, nakon višesedmičnog dežuranja s komšijama na obroncima našeg malog mjesta, odlučio da prekine tu igru živaca i skloni nas “kod vojske”. U maloj koloni, tri auta: komšija koji je krenuo put Sarajeva, gdje živi i radi, komšija koji, poput nas, ide do kasarne u Kalinoviku i mi. Plan: ostati nekoliko dana u vojnom objektu dok se situacija malo ne smiri. A “situacija” je bila pozivanje naših komšija Srba iz Miljevine “da samo predamo oružje (?!) i neće nam ništa biti”.

Prvobitni plan promijenjen je u minuti kad smo ulazili u Kalinovik. Bio je to prvi i posljednji put da sam bila u tom gradiću, koji će kasnije postati neslavno slavan po čovjeku koji je tu ponikao – Ratku Mladiću. Poznanik, Srbin, kojeg smo slučajno sreli, rekao nam je najtišim mogućim glasom: “Idite pravo za Sarajevo, ovdje u kasarni već su poskidali petokrake s kapa, to više nije ona vojska.” Bez rasprave, nastavili smo put ka Sarajevu.

Šta zna dijete šta su granate

Iz ladica sjećanja na rat iščililo je puno stvari, ali to putovanje 30. aprila pamtim kao da je bilo jučer.

Iz Jeleča smo krenuli u 10 ujutro, a u Sarajevo stigli osam sati kasnije. Put od šezdesetak kilometara koji se obično prelazi za sat vremena. Barikade. Barikade. Pa još barikada. Prestala sam ih brojati; činilo mi se da na svaki kilometar iskrsne po jedna grupa naoružanih ljudi koji nas zaustave, ispituju gdje smo krenuli i zašto. Neki su prijetili, govoreći kako će nas pustiti, ali ako nam naredni “šef barikade” ne bude dao da idemo dalje, nema nam ni nazad. Neki su nas pretresali, pa je i pretis-lonac bio sumnjiv.

Ja se čak nisam ni bojala; više sam se zbunjeno čudila tim nadrealnim situacijama, a ni danas ne mogu da zamislim šta je u tim trenucima tati prolazilo kroz glavu, kakvi strašni scenariji… Jer, zdrav razum već je počeo uzmicati pred bezumljem barikada na cestama istočne Bosne.

Lukavica je bila posljednja barikada pred ulazak u grad koji još nije bio pod opsadom. Noć smo proveli u Boljakovom Potoku, u kući na uzvisini s koje se pružao pogled na grad. Prolijetale su “svijetleće loptice”. Objasnili su mi da su to granate. Šta zna dijete šta su granate.

Ubistvo moje druge mame

I danas kad se sjećam rata, nema u tim uspomenama nikakve hronologije, samo trenutaka koji se urežu u pamćenje. Kao kad smo nekoliko dana po dolasku u Sarajevo saznali da je Jeleč spaljen… Faktografski to, godinama kasnije, izgleda ovako, prema tekstu objavljenom u magazinu Dani 1998: “(…) Od svih sela, u Jeleču je najviše evidentirano ubijenih: 82. Iz 17 porodica ubijeno je 68 članova: iz pet porodica po dva člana; iz četiri po tri člana; iz četiri po četiri člana; iz dvije po pet članova; iz porodice Zametica osam članova i iz porodice Srnja 12 članova od kojih je osam zaklano.”

Suđenje Ratku Mladiću počelo je u Haškom tribunalu 16. maja 2012. Optužen je po dvije tačke za genocid, pet tačaka za zločine protiv čovječnosti i četiri tačke za kršenja zakona ili običaja ratovanja. Zločini koji se navode u optužnici uključuju, između ostalog, ubijanje bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata, uključujući i ubistvo više od 200 zatočenika u KP domu Foča. Među njima su bili i mještani Jeleča…

Kad faktografija postane emocija, to onda ide ovako: Ona se zvala Fata. Moja druga mama. Žena koja me je odgojila, čuvala, pratila u školu… Njoj bih trčala kad bih pala i povrijedila se… Moja mama Fata ubijena je u maju 1992. u Jeleču, kao i njen muž. Moj Čiko. I njihova kćerka Senida. Ne, nije ih ubio Ratko Mladić, ali kao da jeste. Čovjek u kojeg se njegovo rodno kalinovačko selo Božanovići i danas kune. I smatra ga herojem.

A djevojčica od 14 godina koja danas ima skoro 40 i dalje ne može da shvati kakav se mentalni sklop može ponositi “đeneralovim djelima”. I da li “đeneral”, kad ostane sam  u haškoj ćeliji, sebi liči na heroja? (Al Jazeera)