Ovogodišnja sezona gljiva u Bosni i Hercegovini bolja je nego mnoge prethodne, a mogućnost za relativno laku zaradu u šume je privukla veliki broj tragača za vrganjima i drugim komercijalnim vrstama.

Boro Marić, instruktor gljivarstva, tvrdi da je ovaj period neuobičajeno dobar za gljive, kao i da u posljednjih desetak godina nije bilo gljiva kao sada.

“Gljiva ima jako puno, komercijalne vrste koje se kod nas skupljaju su vrganj, lisičarka, crna truba, prosenjak i još nekoliko ljekovitih gljiva koje se otkupljuju”, kazao je Marić.

– Godišnja zarada i do 20 hiljada KM –

Vrganji se na većini otkupnih stanica plaćaju po pet KM za kilogram, a u maloprodaji cijene su i veće.

“Može se zaraditi veliki novac u sezonama, to su uglavnom proljeće, kad kreće smrčak i neke proljetnje vrste gljiva, smrčak je i najskuplji, u ljeto kada naiđu vlažni talasi, kad ima više kiše, a jesen da i ne govorim, od polovine septembra, pa do polovine novembra”, izjavio je Boro Marić u razgovoru za Anadolu Agency (AA).

Postoje i procjene da oni koji dobro poznaju gljive godišnje mogu “ubrati” i po 20.000 KM. Marić kaže da nije siguran koliko se prijavljuje prihoda firmi koje otkupljuju gljive, ali da se sigurno radi o tonama po jednom beraču. Istakao je da cijena vrganja ide i do osam KM, a da je on za dva-tri sata ubrao 20 kilograma, što svakako ide u prilog boljoj zaradi.

“Ako ih ima, može da se zaradi, pogotovo ako se te gljive dobro osuše. Suhe gljive, kad im nije sezona, u zimu, su mnogo skuplje i ljudi koji sakupljaju mogu još veću cijenu da postignu”, rekao je on.

Jedan od većih problema u gljivarstvu je neznanje. Ljudi često vrlo površno posmatraju svijet gljiva i gljivarstvo. Zarada mami, ali gljive znaju biti jako opasne, upozorava naš sagovornik.

“Ogromna je lepeza, na području samo jedne opštine smo našli 2.000 vrsta gljiva i one se prelijevaju iz jedne vrste u drugu”, kazao je Marić.

Miris, konzistencija, stanište, neki su od faktora koji olakšavju prepoznavanje određenih vrsta i to su stvari koje je moguće i potrebno naučiti za sakupljanje gljiva, naročito za one koji to rade za ličnu upotrebu.

“Česta su masovna trovanja, kada ljudi zbog nepažnje naprave sebi pakao od života”, kazao je Marić i dodao da se dešava i da ovakva trovanja završe smrtnim ishodom.

Kao jedan od najvećih problema u gljivarstvu on vidi nedostatak udruženja i klubova u kojima bi se berači gljiva mogli edukovati, jer se iz knjiga ne može sve naučiti.

– Neophodna edukacija berača –

“Trebalo bi sve i jedna otkupna stanica da vrši obuku sakupljača komercijalnih vrsta gljiva, jer je to dugoročno ulaganje. Dobijaju ljude koji znaju šta rade, a sa druge strane, čuvaju staništa, jer prekobrojnim branjem, sasvim sigurno se mogu ugroziti staništa”, smatra on.

Naglasio je da nije potrebno brati premlade gljive, jer one za dva dana mogu dostići daleko veću težinu, a i dalje biti u prvoj klasi, koja se najviše plaća. Osim toga, potrebno je i pomoći u rasijavanju spora, pa onima koji u šumi pronađu staru gljivu savjetuje da je podignu na neku od grana kako bi spore ispadale po tlu. Velika je greška što ljudi sve što nije za otkup šutiraju i gaze, da bi znali koje područje su pretražili.

“Gljive nisu tu samo da bismo ih otkupljivali i prodavali, one imaju svoju funkciju, uz bakterije su najvažniji razlagač šumskog otpada i čak i otrovne vrste vrše svoju funkciju i ne treba ih dirati”, rekao je on.

Ekipi AA pokazao je korpu punu raznih vrsta gljiva od kojih neke nisu komercijalne, ali su jestive. Prilikom berbe, kaže, važno je da se beru u korpe, kako bi mogle da dišu, kao i da se nožem odmah očiste u šumi.

– Okolica Gradiške obiluje gljivama –

Jedno od područja u kojem se ovih dana beru velike količine gljiva je opština Gradiška, zbog čega smo posjetili sela Bistrica i Gašnica.

Na otkupnim stanicama čije su lokacije dobro poznate lokalnom stanovništu otkupljivači ne žele da razgovaraju sa novinarima, jer “ne rade za sebe nego za firme”.

Na jednom od otkupnih mjesta u Gašnici zatekli smo Vladu Kukavicu, koji slovi za velikog poznavaoca gljiva. Objasnio je da mnogo zna o gljivama i ljekovitom bilju, a svoje znanje, koje je sticao od malih nogu, pošto voli i da bere i da konzumira gljive, upotpunio je stručnom literaturom.

Priča da dio sakupljenih gljiva prodaje na otkupnim stanicama, ali i da mnogi imaju povjerenja, pa naručuju gljive, jer je odgovoran i garantuje im da se neće otrovati – što se, kaže, dešavalo i profesorima biologije. Svoj rekord zabilježio je u osamdesetim godinama prošlog vijeka kada je za samo jedan dan ubrao 126 kilograma vrganja. Kaže i da mu je razumljivo što sada mnogo ljudi pokušava da zaradi na ovaj način.

“Ko ne bi otišao da nabere 200 KM, u prosjeku? Prije sedam dana sam zaradio 206 KM, sam, a nemam ni auto”, kaže on.

Ova seozna je mnogo bolja nego prethodne, a vrganja, prema njegovim riječima, ima gotovo svugdje.

“Znam stanište gdje odem, i meni kad izađe jedan kao orah, dva, znam gdje dalje da idem i to berem. Ovdje berači idu na kilometre”, priča Kukavica.

Osim što bere vrganje, on radi i sa lisičarkama i crnom trubom za koje kaže da je još rano za ocijeniti koliko će ih biti.

“Dobro noge služe iako mi je dobrih godina (64), posebno me to raduje, Bogu hvala, sretan sam, ne samo što zaradim nego i inače obožavam prirodu”, kazao je on.

U jednoj od šuma kojima je bogato selo Bistrica zatekli smo lokalno stanovništvo u potrazi za vrganjima. Među njima i Gordanu Vračar, koja kaže da dobro poznaje vrganje i blagve, koje se na ovom području nazivaju rudnjače i rujnice. Gljive za koje nije sigurna da li pripadaju ovim vrstama, ne bere. Ne želi da rizikuje, pošto ih priprema za porodicu.

Ekipa AA u ovoj šumi srela je i Jovana Ševića, koji živi u desetak kilometara udaljenoj Gradišci, a kada je slobodan dolazi da traži vrganje po kojima je, kaže, ovo selo poznato. Sakuplja ih za kuću, priprema za zimu, kako bi mogao praviti čorbu od gljiva.

Na pitanje da li dovoljno poznaje gljive i strahuje li da bi se mogao otrovati, odgovara da je siguran u svoje znanje za šest-sedam vrsta koje bere, među kojima su, osim vrganja i rudanjača, lisičarke, mlječnice i crne trube.

“Neki dan sam našao par izrazito otrovnih, to je opasno, narod ne gleda. U šumu se ne ide bez noža, morate je odsjeći ona se ne bere”, kaže on.

– U UKC RS primljeno 27 pacijenata zbog trovanja gljivama –

U šumama u Bistrici susreće mnogo lokalnog stanovništva, koje često gljive bere za prodaju.

“Čim šutaju, znači tu je prošao neko i tu ćeš slabo naći, ali srećem puno poznatih baš tu iz Bistrice. Neki dan sam vidio kombi i kola puna, to je strašno šta su našli, a ja za kuću nađem par kila”, izjavio je Šević.

S obzirom na to da otkupljivači na otkupnim stanicama kontrolišu vrstu i kvalitet gljiva koje im donose berači, u ovim danima poseban oprez savjetuje se upravo onima koji gljive beru za ličnu upotrebu. Naime, za šest dana u protekloj sedmici u Klinici za infektivne bolesti UKC RS zbog trovanja gljivama primljeno je 27 pacijenata iz Banjaluke, Laktaša, Gradiške, Čelinca, Prnjavora i Kozarske Dubice.

Peđa Kovačević, načelnik Klinike za intenzivnu medicinu za nehirurške grane UKC RS, kaže da je pet pacijenata bilo životno ugroženo. Govoreći o simptomima trovanja, rekao je da su to mučnina, gađenje i povraćanje, a da su najugroženiji pacijenti imali i znake poremećaja stanja svijesti, odnosno primljeni su u stanju kome, dok je kod dvoje pacijentata bio snižen broj otkucaja srca.