Život djece i žena u zatvorenim selefijskim zajednicama na području Velike Kladuše odvija se po principu “prvo vjera pa sve ostalo”, kažu pripadnici ovih grupa.

U gradu na krajnjem sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, u Velikoj Kladuši, nalazi se najzapadnija džamija u Evropi na području sa većinskim autohtonim muslimanskim stanovništvom. U dvorištu te male gradske džamije, uobičajena je gužva pred namaz. Vjernici dolaze, međusobno se pozdravljaju, skidaju cipele i ulaze da se mole Bogu. Iz džamije izlaze prvi oni s bradama.

Jedan od njih je Samir Hušidić. Iako je rođen u Sloveniji, porodične okolnosti i problemi s identitetom su ga naveli da utočište pronađe u vjeri.

Kroz godine, kako priča, zemlja u kojoj je rođen nije više bila pogodna za njegov novi način života, i s porodicom se preselio u Veliku Kladušu. Sada je zadovoljan, kaže da radi kao autolakirer, i sa suprugom i puno ljubavi podiže kćer i dvojicu sinova.

Dok razgovara sa ženom ispred džamije, Hušidić je ne gleda u oči. Na pitanje da li žene smatra nedostojnim, uz osmijeh maše glavom.

“Ne, nije tako. Cijeli ovakav život, nas koji živimo u skladu sa islamom i koji nosimo brade, ako tako hoćeš, jeste nastojanje da se klonimo grijeha i sumnjivog. Pogledi spadaju u to sumnjivo. Da ne bi došao šejtan, bolje je spriječiti. Jednako je i s rukovanjem. Kad moja žena izbjegava rukovanje, izbjegava taj rizik. Neki na taj gest ustuknu, a drugi razumiju”, kaže on.

Dječije razlike
Hušidić kaže kako voli druženja s “braćom” i zajedničke razgovore. Sastaju se uglavnom u kućama, i dok su žene u jednoj prostoriji, muškarci i djeca su u drugoj.

Njegova djeca idu u školu u Kladuši, gdje vladaju drugačija pravila – sva djeca su skupa.

Hušidić kaže da je njegov sin Muhamed dobar đak, ali da prije kontrolnog rada obavezno prouči suru pa onda počne pisati.

“A onda mu učitelj kaže: ‘Muhamede, više mi je tebe i tvog arapskog na vrh glave, i idi u ćošak!’ Ja za te stvari imam razumijevanja, ovdje je dugo bio socijalizam. Muhamed se ljuti, a ja mu kažem neka odstoji u ćošku, šta mu fali… Neću da se suprotstavljam sistemu. Kada mu kažu: ‘Muhamede, čovjek je nastao od majmuna’, neka kaže: ‘Jeste’… Darwinova teorija… Ma, sve neka nauči i dobije peticu, pa kad izađe van, neka sve izađe iz glave. On zna da je Allah stvorio svijet, sve živo i neživo”, objašnjava Samir.

U Velikoj Kladuši žive i prosvjetni radnici Alma i Emin sa svoje troje djece. On nosi bradu, a ona je “pokrivena”, ali ne žele da ih se naziva selefijama ili vehabijama.

Na pitanje koji su prioriteti u odgoju djece i da li se razlikuju od ostalih porodica u BiH, kažu: “Prvo vjera pa ostalo.”

Sve troje djece su odlični đaci i stipendisti, na što su roditelji veoma ponosni. Njihov dom se ne razlikuje bitno od ostalih stanova u BiH. Na zidovima nema istaknutih slika, ali raspolažu tehničkom opremom i djeci dozvoljavaju društvene mreže. Njihova kćerka se “pokrila” prije polaska u peti razred. Kako kaže Alma, to je bila njena volja i niko je nije tjerao.

“Nikad zbog toga nije bila zadirkivana, niti je imala bilo kakvih problema. Ona je odlikašica i svi su to prihvatili”, priča Alma.

U porodicama gdje se istinski praktikuje islam, kaže Alma, položaj žena je bolji.

“Emin mi pruža veliku pomoć u svakodnevnom životu… Generalno, kod nas, ako ništa, muškarci ne piju, ne kockaju i ne hodaju po kafanama”, ističe ona.

Hušidić kaže da su njegova djeca počela primjećivati razlike između svoje i drugih porodica. Mali Muhamed ga je upitao zašto njegov daidža voli piti pivo.

“Objasnio sam mu da je alkohol izvor sveg zla. Da se zbog njega muž i žena svađaju, da žena zna biti bijena zbog flaše, i tako. Dugo je Muhamed razmišljao i čudio se koliko zla stane u jednu malu flašu”, kaže Hušidić.

Selefije, vehabije ili idišovci
Zajednice vjernika koji prakticiraju islam drugačije od onog kako je uobičajeno u Bosni i Hercegovini, koji nose brade i čije žene su pokrivene hidžabom ili nikabom, najbrojnije su u Unsko-sanskom, Zeničko-dobojskom i Sarajevskom kantonu.

Ovim grupama negativni publicitet donijela je i činjenica da se upravo iz njihovih redova regrutuju pojedinci za ratovanje u Siriji i Iraku. Zbog toga su postali još zatvoreniji i zamjeraju različite etikete koje su im date u javnosti.

“Samo neko ko je neoprezan dozvolit će da ga se naziva selefijom ili vehabijom. Prakticiranje nečeg drugačijeg, ne možemo reći novog, u određenim sredinama veže se uz taj epitet. Prvo su bile vehabije, pa selefije, pa idišovci… Tako da svakih četiri ili pet godina imamo neki novi termin koji je alarmantniji, koji se tempirano stavlja u promet. Tako da ja za sebe kažem da sam musliman, pripadnik islama”, objašnjava Emin.

Emin kaže kako ne može reći da ga “bosanski islam” nije zadovoljio, ali nije mu se sviđalo kako ovadašnji muslimani prakticiraju islam, pa se dao u proučavanje.

“Ne gledam kako je islam prakticirao moj otac ili did, iako je moj did bio efendija. Ne mogu uzeti za prihvatljivo zato što je nešto dio tradicije ako to islam zabranjuje. Počeo sam se zanimati kako islam nalaže, a ne kako se radilo prije pet, deset ili 50 godina. To je ta osnovna suštinska razlika. Iako bih rekao da razlike nema ako se islam praktikuje iskreno”, objašnjava Emin.

On kaže da za 20 godina nije imao problema kao prosvjetni radnik zbog brade i vjerovanja – tek nekoliko roditelja ga zamolilo da ne bude razredni starješina njihovoj djeci, bez navođenja razloga.

Hušidić je u rodnoj Sloveniji ostavio karijeru profesionalnog vojnika. Bio je dijelom elitnih jedinica “Crvene beretke”. Prisjeća se da je uz alkohol, bilo i trave, djevojaka, brzih auta i tuča, zbog čega je “gubio tlo pod nogama”.

“Više nisam znao ni ko sam, šta sam, kome pripadam. Za Slovence sam bio ‘Bosanc’, a u Bosni sam bio turista. Moj otac je u Sloveniju došao davnih sedamdesetih, u rudarskim čizmama, i krvavo radio. Moju mamu su samo veselile njegove pare. To je ljubav do dunjaluka. Nije mi to bilo dosta”, priča Hušidić.

Prašnjave vjerske knjige na policama njegovog doma postale su mu utočište. Zbog vjere je ostavio i Špelu, svoju veliku ljubav iz mladosti. Želja da što više nauči o islamu odvela je Hušidića na hadž. Tek je u Mekki, kaže, vidio koliko su ljudi u islamu povezani.

“Ako ti nešto ispadne, ne moraš se saginjati sam, njih pet se sagne, dohvati i kaže: ‘Ispalo ti je, brate’”, prisjeća se on.

Trenutno Hušidić ni u čemu ne oskudijeva, i kaže da živi bolje nego u Sloveniji.

“Jedan hadis kaže: ‘Najbolji među vama su oni koji su najbolji prema svojim ženama.’ Normalno da postoje neke iskrice, ali sve se može riješiti. Tuča? Ne dolazi u obzir! Moja je obaveza da sve obezbijedim porodici, ona ne mora raditi”, naglašava Hušidić.

Najdraži dio života Hušidiću je, kaže, kada se vraća kući.

“Djeca nagrnu na vrata, pa se s njima izljubim, izgrlim. Za to vrijeme moja žena ili sjedi ili leži, a ja joj priđem i kažem: ‘Es-selamu alejkum, lutko moja’, a ona meni, kao, mrsko odgovori: ‘Alejkumu selam, i nemoj mi se ulizivat’… E to je ono što je najljepše u islamu”, govori Hušidić.

Naizgled, pred kladuškom gradskom džamijom ima više vjernika s dugim bradama, ali Emin negira da ovaj pokret masovno privlači pripadnike.

“Možda Velika Kladuše jeste posebna po tome koliko ima nas ‘s bradama’. Ipak, kad bi se izvukla statistika o ljudima s bradama i pokrivenim ženama, vjerujem da još uvijek ima više lovaca i ribolovaca”, zaključuje Emin. (Justice report)