Ponedjeljak, 23. listopad 2017.
Preuzmite sliku

Muzej zločina protiv čovječnosti: Svjedočanstvo o razmjerama zločina (FOTO)

Iz sarajevskog “Muzeja zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995” još ni jedan posjetilac nije izašao bez mučnog izraza lica, a svaki izloženi predmet govori o bolnoj prošlosti ubijenih u ratu, jer njihova “mrtva usta ne mogu”.

To je projekt “kulture sjećanja” koji na vjerodostojan, simboličan i slikovit način prikazuje razmjere počinjenih zločina, kao i karakter rata u Bosni i Hercegovini.

Ovaj muzej obiluje bogatom arhivskom građom, a posjetnice najviše potresaju priče o predmetima koji su pronađeni kod ubijenih i govore o njihovim posljednjim trenucima.

Jedan od takvih predmeta je, između mnoštva drugih, konopac kojim se muškarac u ljeto 1995. godine, nakon dana i dana pješačenja na “Putu spasa” od Srebrenice do Nezuka objesio zbog umora ili straha da će pasti u ruke onih koji su pobili oko 8.000 njegovih sugrađana.

Tu je i video kaseta, snimljena u martu 1994. godine u Srebrenici, porodični snimak Begića poslan u Holandiju preko UN-ovog vojnika, a koji prikazuje život nakon proglašenja Srebrenice zaštićenim područjem.

“Molim te, nemoj nam slati pare jer one nama ne mogu nikako ovdje značiti. Kad mi ovdje ne možemo da živimo jedan normalan ljudski život, bar vi to iskoristite i živite kako treba”, riječi su jednog od članova porodice Begić.

Predmeti u koje svaki posjetilac u nevjerici zuri su i dvoje kliješta, jednima su gnječene genitalije u logoru “Čelopek” u Zvorniku, a drugima lomljene kosti, čupani zubi i nokti logorašima u Osnovnoj školi “Vuk Karadžić” u Bratuncu.

Drvena tamburica je također dokaz života u Srebrenici prije genocida. Mnogi Srebreničani su pravili predmete od drveta, najviše tamburice, koje su davali UN-ovim vojnicima za hranu.

Posebna prostorija ovog muzeja je i “Soba srama”, ispunjena karticama na kojima su slike i presude 270 zločinaca, osuđenih samo za najteže ratne zločine, ukupno na 16.000 godina zatvora.

Među njima je i kokarda Milana Lukića, doživotnog osuđenika za pokolj muslimana u Višegradu te naredba Gorana Jelisića, brčanskog krvoloka koji zahtijeva da ga zovu “Adolf”.

Uposlenici Muzeja su nedavno napravili i simulaciju minskog polja te postavili mapu ovih polja u BiH, kako bi se stranci uvjerili da i nakon 25 godina prijeti velika opasnost za sve.

U sastavu muzeja su, između ostalog, i arhiv i izložba Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), kao i prostori koji govore o zločinima protiv čovječnosti, logorima, zločinima počinjenim nad djecom, masovnim grobnicama, genocidu u Srebrenici, te video izjave i svjedočenja žrtava, kao i projekcije filmova – “Rat u Bosni i Hercegovini”, “Gradovi pod opsadom”, “Njihovim očima (Svjedoci pravde)”, “Kraj nekažnjivosti – Seksualno nasilje pred Tribunalom”, “Zločin pred Tribunalom” (Prijedor, srednja Bosna, Višegrad) i “Dubrovnik i zločin nad kulturnom baštinom”.

Na samom ulazu u Muzej nalaze se najpotresnije fotografije nastale prilikom ekshumacija u masovnim grobnicama na području Bosne i Hercegovine, kao i samica u kojoj su prikazane sve strahote kroz koje su prolazili logoraši.

Uposlenici Muzeja su u razgovoru za Fenu kazali da muzej dnevno posjeti oko 50 građana i stranaca, te najavili izgradnju biblioteke i istraživačkog i edukacijskog centra.

Mrtva usta ne govore, ali zato “Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995” će svijetu i dalje vjerodostojno pokazivati šta se desilo u Bosni i Hercegovini tokom agresije.

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje