Svakodnevne aktivnosti, kao što su izlazak iz zgrade, odlazak u prodavnicu, na posao ili u šetnju većina uzima zdravo za gotovo. Ipak, neki bi sve dali da to mogu, a jedna od njih je bolesna Banjalučanka Tatjana Novaković (39), koja već sedmu godinu nije samostalno izašla iz stana, osim u nekoliko slučajeva kad ju je iznijela ekipa Hitne pomoći.

Tatjani je svega mjesec nakon rođenja konstatovano rijetko oboljenje aksondroplazija s propratnim komplikacijama kičmenog kanala. Od 2011. godine ona je u elektromotornim kolicima, ali njima ne može napolje, jer na izlazu iz stana i zgrade nema rampe, već su tu za nju nepremostive četiri stepenice.

Ona i njena majka kažu da je rampa postojala do 2011. godine, kada je u zgradi u kojoj živi ugrađen lift, tada je rampa uklonjena i nikada više nije vraćena, pišu Nezavisne.

Prije izlaznih vrata su četiri stepenice u zgradi u Ulici Starine Novaka 2, u naselju Obilićevo, koje su ostalim stanarima bezazlene, ali za Tatjanu su nepremostiva prepreka.

“Zadnji put je iz kuće izašla za Vaskrs 2011. godine, tada smo mlađa kćerka i ja napravile od dasaka neku improvizovanu rampu i spustile je. Pa da je bila zatvorena u hotelu sa pet zvjezdica sve to vrijeme, dosadilo bi joj, a kamoli u stanu”, kroz suze govori Mlađa, Tatjanina majka.

Ekipa “Nezavisnih” razgovarala je sa Mlađom, jer Tatjana uglavnom ćuti i više ne vjeruje da će se išta promijeniti. Preteško joj je da razgovara o svojim problemima, a odbila je i da se fotografiše.

Radi se o tako teškoj i rijetkoj bolesti, a imala je i tešku operaciju. U njenu kičmu, tačnije osam pršljenova, ugrađene su šipke i šrafovi kako bi je držali u ravni, ali su joj se noge ipak toliko iskrivile da ne može hodati.

“Operisala je kičmu 2011. godine i od tada je korisnik elektromotornih kolica, od tada i počinju naši problemi sa izlazom iz zgrade. U tom periodu rađena je nadogradnja stanova na zgradi. Uz odobrenje predstavnika etažnih vlasnika uklonili su rampu za osobe sa invaliditetom uz obećanje da će je vratiti. Ali nisu, već su napravili lift. Obraćali smo se svim institucijama, gradonačelniku, ministarstvima, ombudsmanu i ništa. Od tada rampu nemamo”, priča Mlađa.

Zadnja informacija koju su dobili je, kaže, iz Gradske uprave Banjaluka da urade projekat rampe i da poslije dođu na sastanak, a onda će oni to razmatrati.

“Znaju da nemamo para ni za život, a kamoli za projekte, ja sam na birou već osam godina, a Tatjana prima tuđu njegu i pomoć. Da imamo novca, uzela bih vreću cementa i sama napravila nekakvu rampu”, govori Mlađa.

Htjela je, kaže, i da protestuje, ali ju je od toga odgovorila kćerka time što ju je podsjetila da je imala dva srčana udara.

Kada smo posjetili ovu porodicu, nismo zatekli na stepenicama druge stanare da ih pitamo zašto niko od njih ne želi da pomogne ili da se angažuje da se riješi problem rampe za bolesnu komšinicu, a poslali smo i pitanja Gradskoj upravi Banjaluka pa čekamo odgovor da li će nešto biti riješeno u vezi s pitanjem arhitektonske barijere u ovoj zgradi na Obilićevu.