Četvrtak, 28. Marta 2024.
Tuzlanski.ba logo

Dirljiva ispovijest Merhije Hajdarhodžić: “Živim samo da bih obilazila Jasenkov mezar”

Preuzmite sliku

Ova priča je nastala nakon pet godina mog života bez meni najdražeg bića mog Jasenka. Priču sam posvetila svim onima koji žele da ovu moju tugu podijele sa mnom i hvala svim onima koji smognu snage da pročitaju ovu priču.

Na adresu portala aura.ba stiglo je pismo čitateljke iz Tuzle u kojem ona evocira uspomene na svog, tragično nastradalog sina. Tekst prenosimo u cijelosti:

Osvanulo je hladno subotnje jutro. Sjedim pored prozora i pijem kafu. U daljini čuje se žamor djece. Razdragani trče po snijegu. Sa šoljicom u ruci oživljavam uspomene na mog dragog i nikad zaboravljenog sina Jasenka. Svjesna sam, otvorenih očiju, ja ga vidim u crno bijeloj kapi, crnoj kožnoj bundi kako ubrzano žuri ka malom Vedranu, djetetu koje nije imalo oca. Bio je poseban prema njemu, valjda iz razloga što je bio sam s majkom. Kupovao mu je slatkiše, učio ga kako se odbraniti od druge djece koja su bila zla prema njemu. Eto takav je bio on. Bio je momak koji je trčao svima da pomogne. Sve je gledao ali sebe nije. Malo je mislio na sebe.

  • jasenko-mezar
  • Tako sjedeći moje misli odlutaše dalje. Čujem zove me «mama» a tu riječ nisam čula već pet godina. Pa zamislite, zar je već prošlo pet godina otkako ne vidim taj meni najdraži lik, otkako ne osjetim nježni zagrljaj njegovih ruku i poljubac njegovih usana koji mi je upućivao svako jutro prije izlaska iz kuće. Polako spušta se mrak a ja još uvijek sjedim pored prozora i sa svojim mislima. Još uvijek mi je Jasenko u mislima. Vrijeme je kad se vraća kući. Čujem kako se auto zaustavlja. Ne dišem. Čujem ključ se okreće u bravi.

    Vrata se otvaraju i čujem svakodnevne riječi «Gdje ste vi moji roditelji» Ustanem i krenem mu u susret. Ukočena stojim i zurim u vrata. Vrata koja njegova ruka više nikada neće otvoriti. Vraćam se u stvarnost. Pa zaista nema moga Jasenka. Bože, zar je ovo zaista moja stvarnost.

    Sama sam, nigdje nikoga do mene i četiri zida. Okrećem se, zovem ga, ali odgovora nema. Zidovi ne govore. Briznem u plač i padam u depresiju. Tako plačući ja se vraćam ponovo njemu, mom Jasenku. Okrenem se, lijevo, desno, svugdje ga vidim.

    Vidim ga kako leži i odmara se poslije rada u teretani, kako ruča i kaže mi «Uh ovo ti je ekstra», pravi frizuru i pjevuši. Pa vidim ga svugdje oko sebe. Jer ja ni poslije pet godina ne mogu i ne želim da priznam sebi da je moj sin mene zauvijek napustio. Eto istrgoše mi zlikovci iz mog života najdraže biće, mog jedinog sina Jasenka. Još uvijek ja to ne prihvatam da je istina, ne mogu i neću da prihvatim da me je Jasenko napustio zauvijek. S njim sam svaki dan na mezaru, pričam mu sve šta se dešava, pričam kako mi je teško i da ne mogu i ne znam do kad ću moći da živim bez njega. On nikad nije sam. Stalno ga drugovi posjećuju. I poslije pet godina neko ga se sjeća i donosi mu cvijeće.

    Ustanem svjesna sam i stanem ispred njegovih slika koje se nalaze na vitrini i obraćam mu se:

    Dragi moj sine

    Sa svakim novim jutrom, sa svakim danom bol u srcu je sve veća i sada kada te nema čini mi se da bih sve promijenila da budemo više zajedno.Tješim se da si sada sretan tamo gore na nekom «proplanku» i nadam se da ću jednoga dana imati priliku susreti se s tobom u nebeskim prostranstvima .

    mehrija-jasenkoTužan je ovaj danas dan, tužni su i svi ostali koji prolaze bez tebe, jer su svi ti dani puni praznine, beskrajne tuge, boli u srcu, suzama u očima. Iza tebe je ostala velika bol koju niko ne može izliječiti, ljubav koju mi niko ne može uzeti i zahvalnost što si bio moj sin.

    Najdraži moj, naše vrijeme bilo je prekratko i desilo mi se ono najgore, najstrašnije, da moram dalje bez Tebe, iako ne znam kako.

    Dragi sine, imao si veliko srce, dušu i ljubav za sve oko sebe. Dobrota kojom si zračio i ljubav koju si mi pružio, pratiće me cijeli život. Neka te u tišini prati moja beskrajna ljubav jača od vremena i zaborava.

    Dragi moj Jasenko bilo koja riječ slaba je utjeha onima koji ne mogu preboljeti i čije duše plaču i kad zabole sjećanja. Bio si plemenit i takav si ostao do zadnjeg dana. Tvoja plemenitost i dobrota uvijek će biti dio mog života.

  • jasenko-memoriam345
  • Dragi moj voljeni, moja duša plače, a sjećanja na tebe bole i nikada neće prestati.

    Nedostaješ mi beskrajno. Volim te i voljeću te dok sam živa. Jasenko sine.. ko će mamu «mama moja» zvati, e to će mi sine mnogo nedostajati. Sa velikim ponosom i poštovanjem čuvaću uspomenu na tebe, jer mojoj ljubavi prema tebi ni nebo nije bilo granica. Tvoja postojanost je neizbrisiva. Bio si i bit ćeš dio mene, vječno ču se sjećati tvoje dobrote i ljubavi koju si mi pružio».

    Šutim , bilo šta da kažem malo je naspram tuge koju osjećam i nosim u sebi.

    Ko zna koliko sam dugo stojala ispred njegovih slika i pričala, mrak je već uveliko pao. Još uvijek na stolu suđe od kafe. Nezamislivo ali istinito provela sam cijeli dan s Jasenkom. Liježem i budim se s njim. Čuvam njegovu odjeću i povremeno otvorim ormar. Nađem se u ormaru sa njegovom odjećom na prsima i sva u suzama.

    Izađem napolje i legnem na mjesto gdje je on parkirao auto, tako ležim, plačem i gulim asfalt rukama. Tako tu ležim dok me neko od komšija ne vidi i vrati me u stan, tada potpuno padam u depesiju. Pa ne mogu da vjerujem i poslije pet godina njegova odjeća miriše na njega. Tako eto proletješe i ovih pet godina bez Jasenka u stvarnosti, ali u mislima ni jednog trenutka bez njega.

    Eto tako prolazi život jedne ucviljene majke, majke koja je dušom otišla za njim. Moj život je bez njega prazan i bez cilja je. Ne postoji ništa na ovome svijetu što bi me vratilo u život kao prije pet godina . Eto na kraju spremam se na počinak, ljubim njegov jastuk koji se nalazi na mom krevetu, grlim ga, i opet sama ali u mislima s njim.

  • jasenko-memoriam55
  • Pokušala sam da stavim na papir jedan dan mog života. Ova priča vezana je za momka (mog sina) Jasenka Hajdarhodžić koga su zlikovci ubili prije pet godina u naselju Slavinovići u Tuzli. Ova priča je dio mog života. Uz pomoć psihijatra dr. Narcise iz organizacije «Snaga žene» koju posjećujem punih pet godina učim kako da nastavim živjeti dalje. Teško, prosto nemoguće, jer moj život se ugasio zajedno s njegovim. Teško je i pomisliti, a kamoli doživjeti da za mjesec dana izgubite porodicu i ostanete sami. Pitam se da li je ovo stvarnost. Živim samo da bih obilazila njegov mezar.

    Svaki dan sam s njim. Prepreka mi nije ni kiša a ni snijeg. Dok sam na njegovom mezaru sve stane, stamo vidim Jasenka i njemu se obraćam. Golub koji u tom trenu nadlijeće iznad mezara, pčela koja pada na cvijeće koji sam mu posadila ja u njima vidim Jasenka. Cilj u mom životu je da Jasenka što duže zadržim među živima. Da ga se ljudi što duže sjećaju. Uvjerenja sam da sam uspjela u svojoj namjeri. Hvala svima koji ga nisu zaboravili i koji ga se još uvijek sjećaju. Hvala svima od srca ožalošćene majke koji pročitaju ovu priču i podijele sa mnom ovu veliku tugu.”

    (Hajdarhodžić Merhija/aura.ba)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje