Sigurno ste bar u jednom trenutku života došli na pomisao: „Zašto ja ovo učim? Toliko obrazovanih ljudi se trudi, ali ipak nema posao.“ Kada se pogledaju statistički podaci nezaposlenih, teško je ne doći na tu misao. No, jeste li se ikada zapitali: „Da li se ti ljudi, zaista, dovoljno trude?“ Ili se nakon prvih zatvorenih vrata hvataju stereotipa da se danas trud ne isplati.

24-godišnji Senad Mušanović, tehničar računarstva, nije želio bio dio te ekipe. Nakon završene Elektrotehničke škole u Tuzli i diplomiranim odličnim uspjehom krenuo je u potragu za mjestom gdje će svoje znanje početi praktično da koristi i zarađuje za život.

„Prvo sam pokušavao u nekim manjim firmama. Bio je projekat preko Biroa za zapošljavanje Tuzla, nešto kao u svrhu sticanja prvog radnog iskustva, ali nisam dobio šansu.“ – započeo je svoju priču za Tuzlanski.ba

„Interesantnije je bilo, međutim, na konkursu u MUP TK, gdje sam se prijavio za radno mjesto policajca. Primali su u radni odnos 40 uposlenika, a preko 950 nas se prijavilo. To je bilo vrijeme kada su konkurs poništavali tri puta i radi političke situacije stalno mijenjali ministra MUP-a TK.“ – priča Senad.

Premda je, kako kaže, odlično obavio svoj dio zadatka i ušao u prvih 40 kandidata, jedan bod presudio je da ne dobije posao.

„Na intervjuu gdje su mi bila potrebna još samo 2 boda kako bih dobio radno mjesto policajca, dobio sam od članova komisije samo 1 bod od mogućih 10. Slično se desilo i mom kolegi. To je ujedno i bilo posljednje radno mjesto gdje sam se konkurisao u Bosni i Hercegovini.“ – kaže on.

Međutim, to nikako nije značilo da će svoje znanje baciti u vodu i prestati da se trudi u pronalasku posla. Ne tako ohrabrujući početak za njega, doveo ga je do toga da spakuje kofer i krene u drugu zemlju za pronalaskom posla i dodatnog usavršavanja.

„U Njemačkoj sam stanovao kod tetke. Bio sam u posjeti, pratio sam konkurse u vezi elektrotehnike u svrhu daljnjeg školovanja i na par njih se prijavio. Dobio sam negativne odgovore, međutim jedna firma rado je željela napraviti intervju sa mnom. Napravio sam ga, nakon toga uradio još dva dana probnog rada i dobio sam ponudu studij/posao.“ – kaže Senad.

No, kako viza za to nije bila odobrena, čiji razlog vidi u postojanju velikog broj njemačkih državljana koji bi rado uzeli konkretno radno mjesto, od istog poslodavca dobio je ponudu tkz. Ausbildung – posao koji traje 2 godine. Tome zahvaljuje dobrom prosjeku u školi i pokazanim rezultatima na poslu.

„Nakon samo 16 mjeseci, postao sam industrijski elektroničar kao prvi iz svoje generacije.“ – kaže Senad.

Početak kao i svaki bio je poprilično težak i za njega. Značilo je to prilagoditi se novoj sredini, ljudima, njihovom mentalitetu i naučiti Njemački jezik. Međutim, kako kaže „sve to vremenom postane kao uobičajna dnevna rutina.“

Danas je Senad siguran da se vrijedilo potruditi za sve što želiš. „Imao sam puno stresa sa školom, donosilo je puno obaveza, pripremao sam se za ispite dano-noćno, za vikende učio samo kako bih ostvario što bolji rezultat, što se na kraju i desilo.“

Zadovoljan je sa svim što je do sada napravio, a njegovim radom zadovoljni su i oni oko njega.

„Ipak, mnogi Nijemci koji imaju Njemački kao maternji jezik i Njemačku kao matičnu zemlju ne mogu da ostvare ovako nešto. Upravo tu moramo da uvidimo razliku. Uspjeh dolazi od ljudske jačine i želje, a ne od nacionalizma ili bilo kakvih drugih podjela. Ipak, na kraju svi smo mi ljudi, razlikuje nas karakter, način razmišljanja i ništa više.“ – mišljenja je ovaj uspješni Tuzlak.

Na kraju nam je još samo kazao da ne voli kada ga pitaju da li bi se vratio u Bosnu i Hercegovinu. Kako kaže: „Takva pitanja su mi uvijek zvučala da na Bosnu gledam kao na stranu zemlju. Ne, ja sam Bosanac. Bosna je moja država, tamo sam živio 23 godine i to je nešto što je sastavni dio mene.“

Senad Mušanović je, ustvari, samo još jedan od primjera kako znanje nema granica i da ako se dovoljno trudiš i boriš za nešto – neko će te sigurno primijetiti. (A.B. / Tuzlanski.ba)