U aprilu ove godine dodijeljena je 100. po redu Pulicerova nagrada, SAD su obilježile 100 godina od odluke Kongresa da se uključi u sukobe u I svjetskom ratu, ove godine se obilježava i 70 godina od prvog filmskog festivala u Kanu, a prije tačno pedeset godina južnoafrički kardiohirurg, Christian Barnard, presadio je prvo srce.

I tako dalje, i tako redom, godišnjica i jubileja ima još, kao i svake godine.

E, ova godina je posebna za jednu generaciju maturanata tuzlanske Gimnazije, koji su baš ovako nekako u maju, kad cvjetaju kesteni, na Slanoj Banji svoj “ispit zrelosti”, kako se to tada zvalo i šta god to značilo, obilježili pjevanjem akademske himne Gaudeamus Igitur, tačno prije pedeset godina. Njeno značenje i poruku tada baš i nismo znali niti nas je posebno zanimalo, pogotovo ne one koji su gimnazijske dane zapamtili i po mrskom latinskom jeziku, s kojeg bi se rado bježalo da se markiranje tada nije strogo kažnjavalo. Neka, neka, a profesorica latinskog jezika, Ljiljana Cvetković,  jedan je od srećom jos živih  profesora koji nas uvijek počaste svojim prisustvom na svim našim godišnjicama. Iako sitna i gracilna, medju profesorima je bila jedan od najvećih autoriteta. Ipak, za utjehu profesorici, bilo nas je i koji smo latinski veoma voljeli.

Pravi naziv himne Gaudeamus je “De Brevitate Vitae” ili, u slobodnom prijevodu  “O kratkoći života”  sa humornom porukom, punom životne radosti.  “Carpe diem”, ili slobodno prevedeno “Uživaj u svakom danu” je moto i mi  smo, i ne znajući pravo značenje, bili generacija koja ga je svjesno ili nesvjesno prihvaćala i upražnjavala.

Koliko smo u tome, kasnije i u životu uspijevali, i ćta nam je život u medjuvremenu priredjivao, o tome bi svako od nas mogao napisati svoju priču.

Bilo nas je 91 na maturi te davne, a tako bliske školske 1966/67. godine. Ovjekovjećeni  smo, ne baš abecednim redom, i u monografiji “100 godina Gimnazije u Tuzli.” Lijep je osjećaj, makar individualno i anonimno, da si imala/imao čast biti učenik i dio historije jedne od najuglednijih i najstarijih obrazovnih institucija u Bosni i Hercegovini pa i šire.

Kao “prvačići”, pomalo preplašeni i sa strahopoštovanjem (mada ne svi kako će se kasnije ispostaviti), ušli smo u tadačnju  zgradu Klostera, školske 1963/64. godine. Nismo imali sreću da nastavu pohadjamo u veličanstvenoj zgradi stare Gimnazije koju su početkom prošlog stoljeća sagradili Austrijanci. Srušena je zbog slijeganja tla. I Kloster, smješten u jednoj od najljepših tuzlanskih ulica, na mjestu sadašnjeg Katoličkog školskog centra “Sveti Franjo”, već je bio ostećen slijeganjem. Hodnici su bili hladni i mračni, kamene stepenice izlizane, ali je imao “ono nešto”, autoritet profesora koji se podrazumijevao, sve kabinete, veliku biblioteku-učionicu za nastavu srpskohrvatskog jezika kako se tada zvao maternji jezik. On sada ima četiri imena iako se ništa nije promijenio i još se svi odlično sporazumijevamo na njemu, ali su se vremena promijenila. O tempora, o mores… da vidi profesorica Ljilja da nismo sve zaboravili.

Promijenili smo se bome i mi. Zivot čini svoje. Više sijedih na glavi, više bora na licu, pokoji zdravstveni problem, a zanimljivo, ne osjećamo se starim. Ma dajte, koje godine, to se vama samo tako čini. Šalu na stranu, svako od nas bi mogao ispričati svoju priču o promjenama iz svog ugla. Tema za drugu priliku.

Ono što jeste konstanta koja nas drži zajedno sve ove godine, iako razasute na sve strane svijeta, kako se to obično kaže, jesu naše godišnjice mature. Profesor Bogdan Djermanov, tadašnji razrednik IV a školske 1966/67. godine izjavio je jednom, na svoj dobroćudni, lalinsko vojvodjanski  način  kako smo mi “najčudnija generacija” u njegovoj dugogodišnoj nastavničkoj karijeri. I zaželio da se zajedno slikamo. Pa smo se i slikali, ispred zgrade Klostera.

Srećom, pa smo u to vrijeme obavezno nosili školske uniforme, takozvane crne kecelje. Vremena su bila oskudna, roditelji večini nas nisu mogli priuštiti nošenje trendi krpica u školu, mada je bilo i toga ispod obaveznih crnih kecelja koje su se trpale u torbe odmah po završetku nastave. Takvi su bili malobrojni, takozvani “svileni” iz imučnijih porodica. Nije bilo mobitela, (mnogi nisu imali ni telefon kod kuce). Srećom. Tako smo se bolje upoznavali, više razgovarali jedni s drugima, više se družili, prema sklonostima i onome što smo voljeli. I puno smo više čitali. I gledali dobre filmove u kinima. I slušali dobru muziku, radio Luxemburg, hvatali najnovije hitove.

A da smo voljeli da se družimo, dokaz su i nase tvrdoglave godisnjice. Obilježavamo ih i sastajemo se svakih pet godina. Samo su ratne godine bile izuzetak. I uvijek uživamo u njima i uvijek jedni drugima imamo toliko toga reći. I tada postajemo, bar za trenutak, opet mladi i blesavi, kako je i priličilo tim godinama.

Nažalost, ne svi. Njih dvadesetdvoje, vise nisu medju nama. Fizički su otišli zauvijek, u neke druge dimenzije, ali su uz svaku godišnjicu ponovo s nama i u našim najljepšim sjećanjima. Uz, isto tako, taj neminovni osjećaj prolaznosti, koji postaje sve jači kako se broj godišnjica povećava. I traganje za smislom života. Svjesni smo da ovakve, jubilarne godišnjice za nas vise neće biti. Za neke od nas ni godišnjice, bilo koje uopće. Nebitno, “carpe diem”, zato živi ovdje i sada, a još ako to možeš u društvu onih s kojima si dijelila/dijelio lijepe i teške trenutke odrastanja, pravljenja budala od sebe, strahova, nesigurnosti, prvih ljubavi i simpatija, ili ukratko doba nevinosti, utoliko bolje.

I dobro je da tih godina nije bilo pametnih telefona i slićnih spravica što su nas masovno uvele u svijet virtualne stvarnosti. Jer da jeste, sumnjam da bi danas ove godišnjice uopće i bilo, ili bismo se družili sa svojim spravicama, sjedeći za istim stolom i tipkajući svako za sebe ko zna šta.

Moguće je da je  gerneracija maturanata tuzlanske Gimnazije 1966/67. tokom svog školovanja zadavala puno glavobolje i profesorima i roditeljima, ali je jedno sigurno: bez obzira koliko i šta je ko od nas postigao u životu u smislu materijalnog ili karijere, nije neskromno reći, da smo većina, a što nije malo postignuće, uspjeli postati i ostati normalni ljudi.

Postojalo je bezbroj načina da se nešto napiše o dotičnoj 50. godišnjici maturanata generacije 1966/67. Gimnazije u Tuzli. Ovo je jedan od pokušaja da se bar nešto zabilježi. Za ono što vam se u tekstu svidi, zaslužna je “čudna generacija”. Za sve ono što vam se mozda ne svidja, krivite isključivo autora teksta.

Jedna sretna maturantica iz “najčudnije generacije”. (Tuzlanski.ba)